Miša Anastasijević rođen je 24. februara 1803. godine u Poreču na Dunavu. Bio je odlikovan Takovskim krstom II reda, ruskim Ordenom Svetog Stanislava, turskim Nišan-Iftikarom, Ordenom rumunske zvezde i nemačkim Valdekom.

Foto: Vikipedija/Mikojlo44

 

Mišine prve godine života poklapaju se sa burnim godinama Prvog srpskog ustanka. Bekstvo od Turaka preko Dunava u Austriju dovelo je do poznanstva sa trgovcem Stojanom Matrošlijom i uspešnog zajedničkog poslovanja. To je Miši omogućilo da pohađa školu nakon povratka iz Austrije u Poreč. Nakon Stojanove smrti i ponovnog izbeglištva u Austriju, Miša po povratku u Poreč postaje učitelj sa svojih nepunih jedanaest godina. Ovo nameštenje mu donosi ugled pismenog čoveka pa ga Bejšir-aga uzima za svog pisara, ali Miša uskoro beži natrag u Poreč i radi kao trgovački pomoćnik kod jednog od mnogobrojnih tamošnjih trgovaca.

Tokom 1817. godine Miša postaje đumrugdžija (carinar) na skeli Dubravičkoj. Nakon par godina ovog zanimanja i određene svote novca koju je uštedeo, Miša se konačno opredeljuje za trgovinu. Već kao dvadesetogodišnjak svrstava se među bogatije ljude u Srbiji. Postavši uspešan trgovac, Miša se 1825. godine ženi mlađom ćerkom sveštenika Ilije Uroševića, Hristinom, čiji je rođeni brat Sima tada bio jedan od pisara-sekretara kneza Miloša. Tako stupa u saradnju i sa knezom. Napušta trgovinu „na malo“ i započinje trgovinu stokom, a kasnije i solju.

Hatišerifom iz 1833. godine rešen je teritorijalni i ekonomski položaj Srbije. Dobivši pod svoju upravu Đerdap i Krajinu, Srbija je uvećala broj stanovnika i promet robom se pojačao. Po prisajedinjenju novih nahija knez Miloš ih je obišao i tom prilikom Mišu Anastasijevića postavio za Dunavskog kapetana. Svojim novim položajem kapetan Miša tako ulazi i u sferu diplomatije i međunarodnog sudstva.

Kapetan Mišina „imperija“ ili „prva srpska multinacionalna kompanija“, kako bismo je danas nazvali, brojala je oko 10.000 ljudi, 23 filijale, odnosno kamarašije-solarice u raznim mestima na Savi i Dunavu i najmanje 74 broda „solarica“, kao i devet spahiluka u Vlaškoj. Glavna kancelarija „imperije“ bila je u Bukureštu a uprava u Beogradu.

U politiku se kapetan Miša umešao sticajem okolnosti. Svih pet kćeri poudavao je za ljude koji su u to vreme ili već predstavljali značajne političke ličnosti ili su bili na pragu uspešne političke karijere. Sa dolaskom Aleksandra Karađorđevića na presto 1842. godine Miša Anastasijević uspostavlja i sa njim prijateljske odnose. Ali nakon Svetoandrejske skupštine Miša, pomalo razočaran politikom, napušta Srbiju i odlazi da živi u Rumuniji gde je i preminuo, 27. januara 1885. godine u Bukureštu. Sahranjen je u Kležanima u svojoj zadužbinskoj crkvi.

Dobročinstva Miše Anastasijevića su brojna. Smatrao je da se kroz razvoj prosvete uzdiže i narod, a pošto je naš narod siromašan treba da ga pomažu imućni ljudi. On je to i činio. Kada je u Beogradu 1846. godine osnovano „Društvo za čitalište“ kapetan Miša postaje njegov veliki pobornik. Davao je dobrotvorne priloge u više mahova za Narodno pozorište, za crkve, škole i siromašne. Na svom glavnom spahiluku Klezanj u Vlaškoj osnovao je dve škole. Te škole je besplatno pohađalo oko 162 đaka. Pomagao je mnoge pisce tako što im je plaćao štamparske troškove za izdavanje knjiga ili im je davao novčane poklone. Svoju velelepnu zgradu, danas poznatu kao Kapetan-Mišino zdanje, zaveštao je „svome otečestvu“ za prosvetne potrebe.

 

Izvor: bg.ac.rs