Marina Vasić je profesor ruskog jezika u Osnovnoj školi „Djura Jakšić“ u Toponici. Bavi se pisanjem, a mi vam predstavljamo jednog neobičnog i svestranog umetnika.

Marina Vasić

Oprostite što ćete u ovom portretu biti uskraćeni za potpuniju analizu umetnika, što će ovaj izveštaj biti siromašniji za neki opis, ostati nedorečen, jer za neke autore nije dovoljno da se pročitaju jednom ili dvaput.

Čitanje ponekad bude kao kopiranje teksta preko indiga. Što je više prepisivanja to je trag koji istrošeni indigo ostavlja sve bleđi.

U drugom, pak, slučaju neophodno je da se ispisanoj hartiji posvetite više puta kako bi taj utisak pojačavali, hvatali svaki put nove doživljaje u vašem umu koje nudi imaginacija kazivača.

Marinu Vasić, profesora ruskog jezika, treba čitati iznova i iznova da bi mogli da doživite potpunu katarzu. Da bi svaki put dobili kvalitet više, upili neki skriveni utisak koji vam je izmakao prilikom prethodnih listanja stranica.

Nemoguće je, dakle, bez toga napraviti ovu analizu i temeljnije predstaviti ono što Marina Vasić radi, jer nas vreme ograničava da budemo temeljniji u svom poslu i čitamo je nekoliko puta kako bi smo shvatili njenu poruku do kraja.

Stoga ćemo ovaj prikaz dostaviti u vidu krokija, skice, tek da zagolicamo vašu maštu. A Marina će je raspaliti.

Ako želite da krenete na put koji započinje u legendi ili nekom vidu savremenog epa, a završava se u kosmosu ili bolje da kažemo sve-miru. Ako niste do sada doživeli spoj bajke i naučne fantastike, sedeli u dnevnoj sobi pećinskih ljudi, gde prisustvujete razgovoru tipične srpske porodice, a završili u svemirskom brodu. Ako niste ulazili u telo vuka koji posećuje svoje biološke roditelje ljudskog roda da bi uzročno – posledična psihološka analiza porodičnih odnosa zbog ovakvog vida namernog zakrivljenja stvarnosti bila vidljivija, onda potražite Marinu.

Ona spaja nespojivo da bi vas lansirala i intergalaktički prostor, piše basne modernog doba da bi prikazala sve kompleksnosti međuljudskih odnosa i unutrašnje psihološke sređenosti, kao i konflikte, jednom rečju tipove ličnosti.

Ona piše romantične pesme, ali ih ne sladi jeftinim industrijakim šećerom, već za to koristi piće bogova nektar.

Malo je objavljivala. Možda stidljiva, možda ne ume da se lakta, izbori za svoj prostor u književnom krugu, ali nekako više skupi hrabrosti da svoje radove objavljuje na savremenim sredstvima komunikacije. Marina Vasić je kraljica interneta. Potražite je na ovom mediju.

Neka vam malo zavrti pamet. Ne bojte se, neće da vas spinuje. Samo će da ubrza rad vaših vijuga, jer kažu da mašta podstiče inteligenciju.

Marina Vasić je neposredna osoba i insistirala je da se intervju vodi bez persiranja.

– Marina ti si završila ruski jezik, da li je ruska literatura i čitav taj kulturološki milje na neki način uticao na tvoje pisanje?

-Verovatno da jeste, ali ja nisam svesna toga. Jedino što sa sigurnošću mogu da kažem da je od ruskih pisaca na mene najviše uticao Bulgakov, a što se ostalog tiče, to je u dubokoj podsvesti. Mada ima mnogo drugih uticaja, pisaca koje sam čitala i koji su me inspirisali. Moj razvojni put nije baš bio onaj klasičan. Kada sam završila gimnaziju sa 19 godina nisam iza sebe imala “dve hiljade” pesama. Ja sam počela da pišem pred sam kraj studija. To je nekako polako dobijalo zamah, ali ta inspiracija,ti periodi pisanja i ti periodi mirovanja su sa velikim amplitudama.

-Ti pišeš podjednako prozu i poeziju. Ponekad tvoje priče imaju neverovatne obrte, šetaš čitaoca od praistorije do budućnosti, koketiraš sa irealnim?

-Pre svega zato što posao umetnosti jeste da oneobičava stvarnost. Postoji mnogo toga što ne znamo i čega nismo svesni, što nas možda okružuje. Moram da koristim ovaj savremeni rečnik, sada je veoma “in” razmišljati o paralelnim svetovima, o teorijama ovoga i onoga. Mnogo njih citira Teslu, ja nisam sigurna da li je Tesla to stvarno rekao, ali svi kažu da je to njegova rečenica da “svet treba posmatrati kroz energiju, frekvenciju i vibraciju.” Rekoh, zadatak umetnosti, ne samo književnosti, je da oneobičava stvarnost. Zašto bih ja, ili bilo ko, pisala o tome kako kroz moju ulicu svakodnevno prolazi komšija automobilom, i šta? Ništa. Mora nešto da se desi. Mora da upadne u rupu, jednostavno mora neki obrt da se dogodi, inače nema svrhe ni smisla.

 -U drugom slučaju stvaraš vrlo realne scene iz običnog života ili sastaviš izuzetnu humoresku. Voliš da budeš satirična, možda sebe tako i najviše vidiš kao satiričara?

-Nekako mi to najbolje ide, taj neki satirični otklon. I kad neku ozbiljnu temu obrađujem volim da ubacim  satirični momenat. Recimo, najteže mi je da pišem aforizme, mada sam i to pisala, ali ja stvarno jako malo imam napisanih aforizama. Tu je valjda taj uticaj ruske književnosti, jer ja volim da kažem u Rusiji nikog ne smatraju piscem ako je napisao manje od hiljadu strana. I zato mi aforizam ne leži. Nije baš da ne leži, ali retko kad se neki “rodi”. A volim da pišem satirične priče. Što se toga tiče, još jedan zaista veliki uticaj na mene je imao naš prevodilac, šahista, pisac i genije Dragoslav Andrić. On me jako inspiriše i čitajući njegove tekstove shvatila sam da možda čak i nije tako teško pisati, ali kad sam počela da pišem videla sam da jeste.

-Malo si objavljivala, nekako više voliš da tvoja dela prikažeš na internetu. U pitanju je stranica http://blogic12345.blogspot.com

-Internet meni je to nekako zona udobnosti. Ja sam kod kuće. Mogu da budem u pidžami, nenašminkana, da imam frizuru kakvu ja hoću ili da je uopšte nemam i tako objavim svoju priču, pesmu… Tako da meni to odgovara. Stranica se zove “blogić” i na ćirilici je, što poprilično ograničava publiku. Još nisam ovladala tim nekim tehničkim stvarima da bi moglo da se čita na latinici i ćirilici. Meni je dovoljno da sam ja nešto napisala i to objavila, pa ko pročita. U svakom slučaju ostaće za vjeki vjekov da to plovi nekim talasima. Ko zna gde je već stiglo u svemir.

-U tvojoj fijoci stoje nezavršena dela. Zašto? Nedostatak vremena, inspiracije?

-Prvo ne stoje samo u mojoj fijoci. Ja sebe još uvek ne vidim kao pisca i izbegavam da koristim tu rečenicu “ja sam pisac”. Ja pišem. I svako ko nešto piše on ima neki začetak, ideju koju stavi na papir. Desi se da neki put to odleži. Ponekad mora poprilično dug period da prođe kako bi se to iskristalisalo, formiralo da bi bilo dobro. A ima trenutaka kada inspiracija sama dođe, slože se kockice za pola sata i gotovo sve. Recimo, jednom prilikom sam sela u autobus i pošla na posao. Za tih pola sata, koliko autobusu treba da dodje do odredišta, ja sam “spakovala” priču: početak, sredina kraj…imala sam dijaloge temu, sve…i samo sam kasnije došla kući, sela za kompjuter i to napisala. Ta priča se zove Kaput  i jedna od meni omiljenih.

-Znači bitna je ta kristalizacija u glavi?

-Da, jer kad nešto počnem da pišem, samo da bih napisala, desi se da ja to kroz koju godinu, nedelju, mesec pročitam i kažem sebi “Kakva glupost”. Onda bacim, naravno. A neki put se to formira na sasvim drugačiji način u odnosu na ono kada sam to počinjala da pišem.  Ima jedna pesma koju sam započela ko zna kad.  Javila se ta neka rečenica, taj neki sklop reči, pa je to eto tako tinjalo tinjalo… Na kraju izašlo za minut, dva. Ja u suštini mislim, ne samo za pisanje, nikad u životu ne treba nešto silovati. Polako. Ostavi da odleži. Razmisli. Izbroj do deset, do sto, do sto hiljada, do million! Ja brojim do million.

-Objavila si dve knjige do sada?

-Obe knjige su objavljene 2016. godine i izdavač je bio Centar za kulturu Požarevac. Jedna je zbirka pesama. Ta zbirka je već bila uobličena, pa sam dala da se to objavi. Ona je podeljena na tri celine. U jednom delu su pesme iz ranog perioda. U drugom su ove koje su skoro nastale, a treći ciklus pesama se zove Citati, jer naiđe, tako neki stih, pa ja to na svoj način obradim. Druga knjiga je nastala baš slučajno. Tadašnji direktor Centra za kulturu Dragi Ivić me je pozvao i rekao da ću imati predavanje o Puškinu na temu Puškin i Srbi. Ja sam to odradila kao svaki štreber, to se ljudima svidelo i Dragi je predložio da to objavimo, prevedemo na ruski. To smo uobličili kao dvojezičnu knjigu koja je stigla i u Rusiju. Te dve knjižice su nešto što sam uradila i što će materijalno ostati iza mene, a imam objavljene priče, pesme po raznim zbornicima, u časopisu “Braničevo”. Objavljivala sam prevode sa ruskog. I objavljujem na sremsko mitrovačkom portalu priče, humoreske.

Autor/Foto: RTV Biser