Stefan Prvovenčani bio je srpski srednjovekovni vladar (1196–1227) i prvi krunisani kralj među Nemanjićima, zbog čega je nazvan Prvovenčani. Oko njegovog ličnog imena nema potpunog slaganja među srpskim istoričarima. Veliki broj istoričara piše da je posle rođenja dobio ime Stefan. Prema pisanju drugih istoričara prvo je na krštenju dobio očevo ime Nemanja (II).

Stefan Nemanja predaje sa blagoslovom srpsku vladu svom sinu Stefanu Prvovenčanom, Vikipedija

Stefan Nemanja je rođen oko 1166. godine.

Počeo je da vlada kao veliki župan, a prema preovlađujućem mišljenju istoričara krunisan je kao kralj 1217, ili 1219. godine, prema mišljenju nekih. Tako su Srbi posle kraljevine u Zeti, dobili drugu kraljevinu u svojoj istoriji. Prvovenčani je i jedan od prvih značajnih pisaca originalnih žitija vladara-svetitelja u srpskoj književnosti, a njegov stil postao je uzor za druge pisce. Njegovo najznačajnije delo je „Žitije Svetog Simeona“ u kojem je opisao život i čuda svoga oca.

Stefan Prvovenčani bio je drugi sin velikog župana Stefana Nemanje I, rodonačelnika dinastije Nemanjića, i Ane. Bio je mlađi brat Vukana Nemanjića, koji je postao knez i upravnik Zete, a stariji je brat Rastka Nemanjića, osnivača autonomne Srpske arhiepiskopije.

Presto je nasledio na državnom saboru kod Petrove crkve u Rasu 25.3.1196. godine po želji svoga oca, koji se tada zamonašio uzevši ime Simeon († 13.2.1200), ali presto je nasleđen mimo prava primogeniture. Nakon smrti oca Simeona, veliki župan Stefan Prvovenčani morao je braniti oružjem svoja vladarska prava od starijeg brata – Vukana koji je bio knez i samozvani kralj u Zeti. Knez Vukan je mislio da ima više prava na presto i titulu velikog župana, a njega je podržavao i ugarski kralj Emerik. Tako je počeo građanski rat između braće koji traje od 1202. do 1204. ili 1205.

Privremeno poražen od udruženih snaga brata Vukana i kralja Ugarske, Prvovenčani se sklonio verovatno u Bugarsku 1202. ili 1203. godine. Nakon prve propasti Vizantijskog carstva koje su razorili krstaši Četvrtog pohoda (u aprilu 1204). Uz pomoć Bugara, Prvovenčani se vratio na presto, ali je održao nezavisnost svoje zemlje. Tu nezavisnost je odlučio da prizna i rimski papa nadajući se da će slanjem kraljevske krune ojačati svoj ugled u Srbiji.

Prema preovlađujućem mišljenju istoričara Prvovenčani je krunisan za kralja Srbije 1217. godine, ali manji deo istoričara misli da je krunisanje bilo i u maju 1221. Poslanik pape Honorija III verovatno je doneo kraljevski venac (krunu) u tadašnju Rašku, ali je nejasno i ko je izvršio krunisanje. Prvovenčani je bio prvi krunisani (ovenčani) kralj u porodici Nemanjića, zbog čega je kasnije bio pamćen kao „prvovenčani kralj“, a odatle je izveden danas opšteprihvaćeni nadimak Prvovenčani, to jest prvokrunisani među Nemanjićima.

Njegov brat, iguman manastira Studenice Sava I Nemanjić (posle Sveti Sava) verovatno je predložio vladaru Prvovenčanom da su okolnosti povoljne da se Srbija pokuša i crkveno osamostaliti. U dogovoru sa bratom Sava I je otišao u Nikeju 1219. godine i iz nje doneo saglasnost za samostalnosti srpske crkve i stvaranje autokefalne srpske arhiepiskopije. Stefan Prvovenčani je pred kraj života bolovao i arhiepiskop Sava I zamonašio je bolesnog brata pred smrt, verovatno 24.9.1227. godine, i zato njega Srpska pravoslavna crkva danas slavi kao svetog Simona.

Preminuo je na današnji dan 1227. godine.

Pred smrt se razboleo i bolovao je na nekom od svojih dvorova. Tu ga je našao arhiepiskop Sava I i neposredno pre smrti zamonašio davši mu ime Simon. Prvo je bio sahranjen u manastiru Studenici, a posle toga u svojoj zadužbini manastiru Žiči. Njegove mošti su prenošene petnaestak puta, od toga tri prenosa su bila u vreme Karađorđa: Prvi je bio u vreme Kočine krajine, drugi prenos bio je u proleće 1806. kad je Studenica popaljena i bila privremeno napuštena, kada su mošti smeštene u manastir Vraćevšnicu. Treći prenos bio je pred sam kraj ustanka 1813. kada su mošti sklonjene u manastir Fenek. Od 1839. godine mošti počivaju u manastiru Studenici, sa izuzetkom Prvog svetskog rata kada su bile prenete u Peć i potom u manastir Ostrog.

Stefana Prvovenčanog na prestolu je nasledio najstariji sin Stefan Radoslav. Stefan Prvovenčani je podigao manastir Žiču, a takođe je napisao „Žitije Svetog Simeona“, to jest biografiju svog oca Stefana Nemanje I i čuda duše Svetog Simeona posle smrti tela.

Imao je četiri sina, među njima buduće kraljeve Radoslava, Vladislava i Uroša I, zatim Predislava, budućeg srpskog arhiepiskopa Savu II i kćerku Komninu, dok pojedini izvori navode da je imao još jednu ćerku, pod imenom Renijera.

Srpska pravoslavna crkva ga proslavlja od vremena vladavine Nemanjića kao prepodobnog svakog 24. septembra tj. 7. oktobra po novom kalendaru. Zato su dan i mesec njegove smrti nesporni, ali je manje izvesno da li je umro baš 1227. godine, ili možda 1228.