Anelis „Ana” Mari Frank rođena je u Frankfurtu, na današnji dan, 1929. Umrla je u Bergenu u martu 1945. Ana je jedna od najpoznatijih jevrejskih žrtava Holokausta. Za vreme skrivanja od nacista napisala je „Dnevnik Ane Frank“.

Ana Frank, 1940, Vikipedija

Rođena je u Frankfurtu na Majni u Nemačkoj, ali je veći deo života provela u Amsterdamu. Bila je državljanin Nemačke do 1941, kada joj je oduzeto državljanstvo po Nirnberškim zakonima. Postala je poznata posle smrti, zahvaljujući objavljivanju njenog dnevnika. U njemu je opisala život tokom skrivanja za vreme nacističke okupacije u Drugom svetskom ratu.

Anina porodica se 1933. preselila u Holandiju koju je nacistička Nemačka okupirala 1940. Kada su 1942. godine progoni Jevreja postali učestaliji, Frankovi su se sakrili u tajne prostorije u poslovnoj zgradi Ota Franka — Tajno skrovište. Nakon dve godine njihovo sklonište je otkriveno na osnovu dojave, a Frankovi, Van Pelsovi i Fric Pfefer deportovani su u logore. Ana je umrla sedam meseci kasnije od tifusa u koncentracionom logoru Bergen-Belzenu, nekoliko dana posle smrti svoje sestre Margo.

Anin otac, Oto Frank, koji je jedini preživeo rat, vratio se u Amsterdam i pronašao dnevnik svoje ćerke. Dnevnik, u kome je Ana beležila svoje misli od 12. juna 1942. do 1. avgusta 1944, objavljen je 1947. godine u originalnoj i delimično skraćenoj verziji na holandskom jeziku.

Priča o dnevniku počinje kada je Ana na trinaesti rođendan za poklon dobila dnevnik. Pisala je o svom životu u periodu od 12. juna 1942. do 01. avgusta 1944. godine. Nakon smrti Ana postaje svetski poznata zbog dnevnika kojeg je napisala dok se skrivala.

Zgrada u Amsterdamu, u kojoj su Frankovi živeli od 1934. do 1942. Vikipedija

Život u Nemačkoj

Ana Frank rođena je u nemačkom gradu Frankfurtu na Majni, gde je porodica njenog oca živela generacijama. Imala je sestru Margot, koja je bila tri i po godine starija od nje. Ekonomska kriza, Hitlerov dolazak na vlast i sve veći antisemitizam prekinuli su bezbrižan život jedne porodice. Kao i mnogi drugi Jevreji, Oto Frank (Anin otac) i njegova supruga, Edit (Anina majka), odlučuju da napuste Nemačku.

Holandija

Oto pronalazi posao u Amsterdamu i zajedno sa porodicom seli u Holandiju. Deca idu u školu, Oto naporno radi na svom poslu, a Edit, kao domaćica, brine o deci i kućnim poslovima. Kada se povećala pretnja od rata u Europi, Oto i njegova porodica pokušavaju da emigriraju u Englesku ili SAD, ali ti pokušaji ne uspevaju. Tako onda, 01. septembra 1939. godine Nemačka napada Poljsku i tada počinje Drugi svetski rat.

Neko vreme postojala je nada da Holandija neće učestvovati u ratu, ali 10. maja 1940. godine nemačke trupe napadaju zemlju. Pet dana kasnije Holandija se predaje. Ubrzo slede anti-jevrejski propisi. Ana i Margot moraju da pohađaju jevrejsku školu, a Oto gubi posao. U junu 1942. godine „Središnji ured za jevrejsko iseljeništvo“ naredio je da se porodica Frank odvede u radni logor. Oto Frank je odlučio svoju porodicu sakrije u tajnim sobama gde je njegova firma imala kancelarije. Pomogli su im neki od njegovih najverodostojnijih radnika. Anin otac, Oto Frank, bio je u stalnom strahu da će ih nacisti pronaći. Pokušavao je na sve moguće načine zaštititi svoju porodicu. Razgovarao je s nekim ljudima koji su radili na njegovom poslu. Jedna od njih bila je mlada žena koja je imala oko 33 godine, zvala se Mip Gis. Oto Franku je bila neophodna pomoć – on će pretvoriti gornji sprat firme u tajno skrovište za sebe i svoju porodicu pod nazivom „The Secret Annex“. Mip i ostali bi im trebali pomoći tako što će čuvati tajnu i donositi im hranu. Mip je pristala da pomogne. Godine 1942. porodica Frank, zajedno sa još jednom jevrejskom porodicom, Van Pelsom (i njihovim sinom Petrom) i stomatologom Fricom Pfeferom preselila se u tajno skrovište koji su pripremili. Planirali su ostati tamo do kraja rata. Nadali su se kako će rat uskoro završiti, ali nije.

Proveli su oko dve i po godine u skrovištu gde nikada nisu mogli izaći na sunčevu svetlost. Tokom dana porodica je morala biti vrlo tiha, jer se posao nastavio dole u kancelarijama, a radnici nisu znali da se porodica Frank skriva u gornjem delu zgrade. Pomagači su bili još Viktor Kugler, Johanes Klajman, Bel Foskujl, Jan Gis i Johanes Henrik Foskujl. Samo su oni znali za tajno skrovište u kojem se skrivala jevrejska porodica. Oni ne samo da su pribavljali hranu, odeću i knjige, već su bili i kontakt sa spoljnim svetom. Život u tajnom skrovištu tekao im je u stalnom strahu i neizvesnosti.

Hapšenje i deportacija

Nacistički vojnici pronašli su Frankovo ​​skriveno mesto. Dana 04. avgusta 1944. otkriveni su i uhapšeni zajedno sa njihovim pomoćnicima Johanesom Klajmanom i Viktorom Kuglerom. Odveli su ih u zatvor. A onda su ih iz zatvora prevezli u kamp Vesterbork, odakle su deportovani u Aušvic. Dva pomoćnika upućuju se u logor Amersfort. Johanes Klajman pušten je ubrzo nakon njegovog hapšenja, šest meseci kasnije Viktor Kugler je pobegao.

Neposredno nakon hapšenja Mip Gis spašava Anin dnevnik i papire koji su ostavljeni u tajnom skrovištu. Čuvala je dnevnik i nadala se da će Ana doći po njega, međutim Ana se nikad nije vratila. Iako se intenzivno istraživalo, nikada nije bilo jasno kako je otkriveno skrovište. U pismima koje je napisao Anin otac tokom 1945. godine, isticao je svoje uverenje da su bili izdani.

Oto Frank se vraća

Oto Frank jedini je preživeli član porodice. Tokom svog dugog putovanja nazad u Holandiju saznaje da je njegova supruga, Edit, umrla. Ne zna ništa o svojim kćerima i još se nada da će ih ponovno videti. Dolazi u Amsterdam početkom jula. Oto Frank pokušava pronaći svoje kćeri, ali po dolasku u Amsterdam prima vest da su obe umrle od bolesti u logoru. Mip Gis, koju je pronašao,  daje mu Anine dnevnike. Oto čita dnevnik i otkriva sasvim drugu Anu. Iznenađen je i oduševljen njenim pisanjem.

Dnevnik Ane Frank

Na trinaesti rođendan Ana dobija knjigu od oca, crno-belih korica i malim katancem na prednjoj strani. Uvidela je da je knjigu najbolje iskoristiti za pisanje dnevnika. I tada je sve počelo.

Sam početak pisanja dnevnika odnosi se na normalan život i svakodnevnicu. Dnevnik je nazvala „Keti“. Ana je bila mlada devojka, ali je znala lepo pisati. Pisala je uobičajenim stvarima o kojima devojke razmišljaju – kako se zbližiti sa svojim prijateljima i roditeljima, dečacima, o svom životu i emocijama. Nakon nekog vremena, Ana je postala ambiciozna po pitanju pisanja knjige. Nadala se da će napisati knjigu koju će svi čitati.

Ani je u ratu dnevnik predstavljao najboljeg prijatelja, neko kome se može poveriti u tako teškim trenucima. Pored svojih tajni, strepnji, nadanja i doživljaja, ona u dnevnik beleži i kratke priče i prikuplja citate i lepe rečenice drugih pisaca. Tokom dve godine provedene u skrivanju od nacista sa svojom porodicom u Amsterdamu, Ana je u dnevnik zapisivala događaje sa kojima su se suočavali. Pisala je o očajanju, o gubitku nade, o strahu koji je svakim danom bio sve veći.

Tako je napisala: „Došla sam do tačke gde se strašno brinem hoću li živeti ili umreti“. Ovo je napisala 03. februara 1944. godine: „Svet će se nastaviti okretati bez mene, a ne mogu ništa učiniti da promenim događaje“. Međutim, sam čin pisanja pomogao je Ani da održi zdrav razum. „Kad pišem, mogu se odvojiti od svih mojih briga“, napisala je 05. aprila 1944. godine.

Dnevnik Ane Frank svojevremeno postaje pisanje pisama imaginarnoj prijateljici Keti, kako je i nazvala dnevnik. Skoro svako poglavlje započinje sa „Draga Keti“, a završava sa „Tvoja Ana“. U ovoj formi Ana Frank dala je neke od najiskrenijih i najpotresnijih svedočanstava o životu jedne devojčice, okružene strahotama. Pisanjem pokazala je kreativnost, mudrost, dubinu emocija i retoričku moć daleko iznad svojih godina.

Ana je u svom dnevniku napisala da želi postati pisac ili novinar u budućnosti i da želi objaviti svoj dnevnik kao roman. Nakon Anine smrti prijatelji uveravaju Ota Franka da dnevnik ima veliku izražajnu moć i 25. juna 1947. godine dnevnik je objavljen u izdanju od 3.000 primeraka. Zapravo, izdaje se knjiga utemeljena na tekstovima iz dnevnika. Ono što sledi kasnije je mnogo više izdanja, prevoda na brojne jezike (67 jezika) i snimanje filma.

„Dnevnik Ane Frank“ jedna je od najčitanijih knjiga svih vremena širom sveta. Anin dnevnik je zapravo priča o veri, nadi i ljubavi. Knjiga se nalazi na listi Le Mondeovih 100 knjiga prošlog veka. “ Dnevnik Ane Frank“ je knjiga koja je svoju popularnost stekla ne samo zbog izuzetnih događaja koji su u njemu opisani, već i zbog Aninog izvanrednog pripovedačkog dara i njenog neumornog duha kroz najstrašnije okolnosti.

Oto Frank je odgovarao na hiljade pisama ljudi koji su čitali dnevnik njegove kćeri.

Statua Ane Frank u Amsterdamu, Holandija, Vikipedija

Godine 1960. kuća Ane Frank postaje muzej. Oto Frank ostaje uključen u sve poslove muzeja Ane Frank i sprovodi kampanje za ljudska prava i slobode sve do svoje smrti 1980. godine. Kopija dnevnika Ane Frank prikazana je u „Anne Frank Zentrumu“ u Berlinu u Nemačkoj. U maju 2018. godine istraživači su otkrili dve skrivene stranice dnevnika koji su sadržavale intimne zapise Ane Frank. Stranice su bile prekrivene zalepljenim smeđim papirom. Na skrivenim stranicama piše: „Ponekad zamislim da bi neko mogao doći meni i zamoliti da ga obavestim o seksualnim pitanjima“. Ana je takođe pisala o svom menstrualnom ciklusu, rekavši da je to „znak da je zrela“.

„Dnevnik Ane Frank“ prikazuje stvarno stanje jedne porodice u nemilosrdnim okolnostima. Strah je bio sastavni deo njihovog života pune dve godine. U subotu, 01. maja 1943. godine Ana je zapisala: „Kad mislim na to kako mi ovde živimo, obično dolazim do zaključka da je ovo raj u poređenju sa onim kako moraju da žive drugi Jevreji koji se nisu sklonili. Pa i pored toga, kasnije, kad sve opet bude normalno, zgražavaće me kad se budem setila kako smo mi, kojima je kod kuće sve bilo potaman, mogli da se spustimo tako nisko. Mislim na to kako su naši maniri popustili. … Margo nosi prsluk dva broja manji od njenog. Mama i Margo provele su celu zimu sa tri potkošulje koje su naizmenično nosile, a moja je tako mala da mi ne doseže ni do pupka. Ali, sve su to stvari preko kojih se može preći.“

Jedini kontakt sa stvarnim svetom je bio onaj sa njihovim pomagačima. U petak, 23. jula 1943. godine Ana je u dnevnik upisala: „Draga Keti“, Da ti šale radi ispričam što bi bila prva želja svakoga od nas kada budemo smeli opet napolje. Margo i g. van Dan žele više no išta toplo kupanje u kadi do vrha napunjenoj vodom u kojoj bi ostali najmanje pola sata. Gđa van Dan najviše bi želela da prvo ide na kolače sa kremom. Dusl ne misli ni na šta drugo već da vidi Lotje, svoju ženu. Mama na svoju kafu. Tata će prvo da poseti g. Fosna, Peter u grad u bioskop, dok bi za mene to bilo takvo blaženstvo, da ne bih znala odakle da počnem. Ali najviše od svega čeznem za našom kućom i da se mogu kretati slobodno i da opet dobijem pomoć u radu, drugim rečima – čeznem za školom“.

Velika tuga je pogađala Anu tokom boravka u skrovištu. Odrastala je u devojku, prolazila pubertet, uviđala je da se menja. Silno je htela da se sve što pre završi. Odrastanje je postalo mukotrpno za devojčicu. U nedelju 2. januara 1944. godine Ana zapisuje: „Zatvorila sam se u sebe, samo sebe posmatram i spokojno zapisujem sve svoje radosti, brige i prkose u dnevnik. Ovaj dnevnik mnogo znači za mene, jer je postao knjiga-podsetnik u mnogim stvarima, ali na priličnom broju stranica sigurno bih mogla staviti: „Bilo pa prošlo““. Bez obzira na tešku situaciju Ana nikad ne gubi nadu da će jednog dana objaviti dnevnik i pretvoriti ga u knjigu. Iako je to učinio njen otac, želja joj se ostvarila.

U sredu, 29. marta 1944. godine zapisala je: “Samo zamisli koliko bi bilo interesantno kad bi objavili romansu Tajnog skrovišta. Sam naslov bio bi dovoljan da navede ljude na pomisao da je to detektivski roman. Ali, ozbiljno, izgledalo bi sasvim smešno kada bismo mi, Jevreji, deset godina posle rata ispričali kako smo ovde živeli, šta smo jeli i o čemu smo razgovarali. Iako ti puno pričam, ipak znaš vrlo malo o našim životima ovde“. Kako je vreme odmicalo postali su svesni da im se čas, kada će ih nacisti pronaći, bliži. Sve je postala samo, gola trka s vremenom. Subota, 15. juli 1944. godine: „Jednostavno ne mogu izgraditi svoje nade na temelju koji se sastoji od haosa, nesreće i smrti. Vidim kako svet postupno postaje divlji i čujem grmljavinu koja se stalno približava, koja će i nas uništiti, osećam patnje miliona, a ipak kad pogledam u nebo, mislim da će se sve srediti, da će ova surovost prestati i da će se mir i spokojstvo opet vratiti. A dotle moram očuvati svoje ideale, jer će možda doći vreme kada ću biti u stanju da ih sprovedem“.

U utorak, 04. aprila 1944. godine Ana Frank u svoj dnevnik upisala je svoju najtužniju rečenicu: „Želim da živim i posle smrti! I stoga sam zahvalna Bogu što mi je pružio ovaj dar, ovu mogućnost da razvijem sebe i pisanjem izražavam sve ono što je u meni“.

Ana Frank simbol je borbe protiv nacizma, a isto tako i protiv nečovečnosti u svakom njenom obliku. Njene reči ne blede, čak šta više, vremenom dobijaju neku novu snagu i mudrost. Ovo su neki od njenih citata: „Ljudi ti mogu reći da začepiš, ali to te ne sprečava u tome da imaš sopstveno mišljenje“. „Na duge staze, najoštrije oružje od svih jeste dobra i nežna duša“. „Seti se sve lepote koja je oko tebe i budi srećan“. „Kako je divno to da niko ne mora čekati ni trenutak da bi počeo svet činiti boljim“.