Požarevački kraj je još početkom 19. veka bio poznat po plodnoj zemlji – poljoprivredi, zemljoradnji, stočarstvu. Nije ni Miloš Obrenović bio naivan kada je osnovao poljoprivredno dobro „Morava“ pored Morave, na kojem je gajio stoku i svinje i izvozio u Austrougarsku. Pogranični deo požarevačkog kraja je čitavom okrugu davao mogućnost da se razvija, pre svega, u poljoprivredi, a kasnije uplivom uticaja sa zapada iz Austrougarske, stizali su i zanati. Zato je naš kraj bio, pre svega zanatski, dok su opštine Malo Crniće, Petrovac na Mlavi, Žagubica, u zavisnosti od klimatskih i zemljišnih uslova, bili pogodni za razvijanje poljoprivrede i stočarstva.

Bajlonijev mlin u Malom Crniću

Malocrnićki kraj je bio plodno tle za pšenicu, ili, kako su nekada ljudi govorili „dobra žitnica“. Stari hroničari su govorili „kad se zazlati žitnica, Stig i požarevački kraj mogu da izdržavaju čitavu Srbiju“. Naravno, svima nam je odavno poznato da živimo na veoma plodnoj zemlji.

Mnogi ljudi su nekada davno iz tog razloga dolazili u Srbiju, kako bi mogli da obrađuju zemlju i žive od plodova svog rada. Jedna od porodica koja je imala saznanja o kvalitetu života u Srbiji u 19. veku, bila je i porodica Bajloni iz Češke.

Porodica Bajloni je imala izuzetan preduzetnički duh. Njihovo poreklo seže iz Lombardije, Italije, ali su se u potrazi za nekim drugim načinom života, preselili u Češku, da bi kasnije došlu u Srbiju. Bajlonijevi se nisu zadovoljili samo time da na našem području razviju i unaprede mlinarsku industriju, već su i na području Beograda, Pančeva, razvili pivarstvo. Osim toga, bili su veliki trgovci.

Ignjat Bajloni (1811 – 1875)

Ignjat Bajloni je rođen u mestu Litomišlu u Češkoj 1811. godine, u to vreme Habzburškoj monarhiji, gde je izučio kožarski zanat i radio zajedno sa bratom. Bio rodonačenik porodice Bajloni. U potrazi za boljim životom odlučio je da se odseli u Ameriku, ali ga sestra i zet Antonjin Njemec, koji su već bili u Srbiji, nagovaraju da se sa porodicom doseli kod njih. Nakon dolaska u Srbiju 1855. godine nastanjuje se negde na Topčiderskom brdu i bavi se kožarstvom i povrtarstvom. Njegov najstariji sin Jakov izučio je bačvarski zanat u jednoj bečkoj pivari, a u Beogradu je radio kod bačvara Kincela. Drugi po rođenju sin, Anton izučio je mlinarski zanat kod svog ujaka Njemeca, koji je držao u zakup državnu vodenicu u Bratincu na Mlavi. Treći sin, Venčeslav, zvani Vasa, ostao je uz oca, dok se najmlađi Jovan školovao na Vojnoj akademiji. Ignjat J. Bajloni, sin Jakova Bajlonija, unuk Ignjata Bajlonija, bio je guverner Narodne banke

Ignjat (rodonačelnik) je preminuo 1875. godine u Beogradu.

Dolazak porodice Bajloni u Malo Crniće

Malo Crniće je i pre dolaska Bajlonija, imalo teren pogodan za manje mlinove zbog velikog broja rečica. Vodenica koju će kasnije otkupiti Bajloni i pretvoriti u mlin, nalazila se na teritoriji opštine Malo Crniće. Bila je poprilično oronula kada su je Bajlonijevi otkupili, o čemu svedoče prva dokumenta iz 1862. godine. Mada, u Istorijskom arhivu u Požarevcu postoji jedan dokument iz perioda od 1861. do 1863. godine koji govori više o profilu porodice Bajloni, odnosno o njihovom zanimanju kojim su se bavili dok su živeli u Litomišlu u Češkoj. Prema prvim dokumentima oni su zakupili malu vodenicu i renovirali je.

„Postoji ugovor iz 1869. godine koji posredno govori o njihovom delanju na teritoriji Malog Crnića, što znači da je mlin već radio u njihovom vlasništvu, već je bio osavremenjen u odnosu na prethodni period. U ugovoru koji je postojao između Ignjata Bajlonija i opštine Malo Crniće, navodi se da će Bajloni tu zidati mlin, da će raditi, razvijati svoju industriju i da će istovremeno pomoći razvoj osnovne, odnosno tadašnje Narodne škole u Malom Crniću“, priča dr Jasmina Živković, arhivski savetnik Istorijskog arhiva Požarevac.

Bajloni nije ulagao samo u mlinarsku industriju, čime je zadovoljavao potrebe, kako lokalnog, tako i stanovništva u okruženju, već je njegovim dolaskom i tokom godina rada i življenja, malocrnićka opština doživela kulturni procvat. Ignjat Bajloni je bio ktitor crkve u Malom Crniću, što je veoma značajno napomenuti. Isto tako, prema posrednim dokumentima, Bajloni je napravio prvi bioskop u Malom Crniću i u toj sali bile su izvedene i prve pozorišne predstave. Takođe su pomogli i izgradnju škole u Malom Crniću, a prema nekim podacima saznajemo da su osnovali i Streljačku družinu.

Od trenutka kada su kročili na tle naše države, Bajlonijevi su Srbiju prihvatili kao svoju domovinu, zemlju u kojoj su želeli da žive, pa čak i kao svoju kuću. Postoje podaci i predmet potraživanja državljanstva prvih Bajlonija koji su stigli u Srbiju. „Postoji dokument u Istorijskom arhivu Srbije iz sredine 19. veka o potraživanju državljanstva na osnovu kojeg su Bajlonijevi postali državljani Srbije“, kaže dr Jasmina Živković.

Stvaranje mlinarstva u Malom Crniću

Pre kupovine vodenice, Bajlonijevi su se bavili zanatstvom i gostioničarstvom. Zanatstvo je kasnije preraslo u mlinarstvo, koje je, pak, preraslo u ozbiljnu industriju, a gostioničarstvo u pivarstvo. (Pivara Ignjata Bajlonija je kasnije postala BIP pivara).

Pečat za Mlin Bajloni

Prema dokumentu iz 1869. godine, mlin je već radio. Godinu dana kasnije se potražuje pečat za mlin Ignjata Bajlonija, a 1871. godine Bajloni podiže prvi srpski mlin na „valjke“, što znači da je bio moderniji i savremeniji mlin u odnosu na okolne koji su postojali u to vreme u tadašnjem požarevačkom, a danas Braničevskom okrugu. Brašnom su snabdevali ne samo stanovnike ovog okruga, već su ga i izvozili.

„Prema vrlo bogatoj poslovnoj prepisci koja je sačuvana bavili su se i izvozom. Zna se da su imali stovarište brašna u Petrovcu na Mlavi, odakle su ga transportovali i izvan našeg okruga. Prema našim saznanjima, bila je razvijena izvozna trgovina brašnom koje su Bajlonijevi proizvodili“, ističe dr Jasmina.

Mlin je pored svog ekonomskog efekta, pokazivao i humanu karakteristiku porodice Bajloni.

„Zabeleženo je da je za vreme ratova, najpre Prvog srpsko-turskog rata 1876-1877. godine, mlin je aktivno radio u prilog snabdevanja srpske vojske. Za vreme Srpsko-bugarskog rata 1885. godine zabeleženo je da je pekara pri mlinu isporučivala dnevno 3.000 komada hleba timočkoj diviziji.Tokom Prvog svetskog rata hleb je isporučivan i Vojnom garnizonu u Požarevcu, ali to je trajalo do bugarske okupacije. Kada su 1916. godine Bugari ušli u Požarevac, njihove okupacione vlasti su preuzele mlin“, priča dr Jasmina i dodaje da je trend „bugarizacije“, srećom, trajao samo dve godine do okončanja Prvog svetskog rata.

Razvoj mlina i mlinarstva

Kapacitet mlina je bio 6 vagona žita za 24 časa. U to vreme, dakle, krajem 19. veka, to je bio veliki kapacitet i dobar kvalitet. Pored toga, Bajlonijev mlin je vršio mlevenje kukuruznog brašna za okolne seljake.

Godine 1903. bila je izvršena generalna popravka mlina, a 1921. doživeo je katastrofu kada je izgoreo do temelja. Na ruševinama starog mlina, dve godine nakon požara, 1923. godine, Bajlonijevi su podigli novi i  dozidali su još jedan deo. To je mlin koji sada postoji u Malom Crniću. Mlin je tih godina okarakterisan kao eksportni mlin, koje po veličini i tehničkoj opremljenosti u to vreme spadao u red najboljih mlinova na Balkanu.

Sve ovo govori o porodici Bajloni kao jednoj vrlo upornoj i istrajnoj porodici, koja je svoj posao radila uz mnogo ljubavi i entuzijazma.

„Oni su došli „porodično“, njihova deca su već imala decu. Brakove su sklapali ne samo sa svojim sunarodnicima, već i sa Srbima u Beogradu, Požarevcu i Malom Crniću. Oni su ovaj kraj doživeli kao mesto gde će trajno ostati. Nisu došli samo da prave novac, već da tu i žive, o čemu govori podatak da su kupili 30 hektara zemlje oko mlina, pa su se bavili i stočarstvom“, objašnjava dr Jasmina Živković i dodaje da bismo na osnovu ovih činjenica mogli da se zapitamo da li je možda Srbija u tom periodu, dakle u drugoj polovini 19. veka, možda bila bolja za život od Češke, jer pored Bajlonija bilo je još ljudi iz inostranstva koji su dolazili i nastanjivali se u Srbiji, koja je tada imala veoma dobru industriju.

Srbija je plodna zemlja, ima dobru žitnicu, a 19. vek je vreme kada je to bilo veoma aktuelno, kada su se iz „zemlje“ razvijali najunosniji poslovi. Drugi krajevi Srbije su imali svoje specifičnosti, ali ovaj kraj je bio bogat žitom. Mlinarska industrija je bila izuzetno razvijena.

Kako kaže dr Jasmina Živković, do 1914. godine i početka Prvog svetskog rata, velikim delom zbog svoje plodnosti, a dobrim delom i zbog svog pograničnog položaja i tih razvijenih veza sa tadašnjom Vlaškom, odnosno Rumunijom, preko Vinaca, preko prelaza u Golupcu, Dubravice ka Austrougarskoj, sadašnjoj Austriji, razvijali su se trgovisnki odnosi i promet robom i stokom, a pored toga i putnički saobraćaj je bio veoma razvijen. U to vreme naš kraj je bio izuzetno privlačan, zato je Bajloni, između ostalog, odlučio da se u ovom kraju razvije njegova mlinarska industrija.

Požarevac u vreme Miloša Obrenovića nikad nije bio prestonica, ali je on mnogo vremena provodio u Požarevcu. Uvideo je značaj položaja ovog kraja i bogatstvo zemlje. Zato je prvu zemlju od Turaka kupio pored Morave, čuveno poljoprivredno dobro „Morava“. Danas se na tom mestu nalazi Ergela „Ljubičevo“. On je na tom imanju uzgajao najkvalitetniju stoku, konje visoke rase, koje je izvozio u Englesku, Austrougarsku. Zahvaljujući Bajlonijevima, Malo Crniće nije zaostajalo za Požarevcem po razvijenosti.

„Malo Crniće se vrlo brzo razvilo u ekonomskom smislu, možda čak i više nego neki drugi krajevi u Srbiji, a sve zahvaljujući Bajlonijevima“, ističe dr Jasmina.

Postoje podaci da je krajem 19. veka Požarevac, kao središte okruga, bio četvrta varoš u Srbiji po ekonomskoj snazi, što nije bilo zanemarljivo.

Bajlonijev mlin u međuratnom periodu

U periodu između dva svetska rata, Bajlonijev mlin je doživeo ekspanziju. Pored glavnog, velikog mlina nalazio se i manji mlin, manji silos, koji je bio namenjen meljavi žita i kukuruza za potrebe malocrnićkih poljoprivrednika, kapaciteta 3 vagona u 24 časa. Teško je danas proceniti gde su se tačno nalazili ovi mlinovi. U to vreme, mlinovi su radili na ugalj i pomoćnu turbinu. U pojedinim memorandumima i poslovnim pismima porodice Bajloni piše „Parni mlin Ignjata Bajlonija i sinova – Malo Crniće“.

Mlin je u jednom periodu 1926. godine, obustavio proizvodnju, jer se smanjilo tržište, ali je manji mlin sve vreme radio punim kapacitetom.

Takođe postoji podatak da je u međuratnom periodu, mlinsko preduzeće doživelo izvesne statusne tranformacije u skladu sa tadašnjim zakonskim propisima, pa je postao akcionarsko društvo i 1936. godine dobija naziv „Prvi veštački parni turbinski mlin Ignjat Bajloni i sinovi“ A.D. Prema rečima dr Jasmine Živković, akcionarski kapital je iznosio 4 miliona tadašnjih dinara, podeljen u 4.000 akcija, nominalno, od po 1.000 dinara svaka akcija.

Članovi Upravnog odbora Mlina

Upravnik mlina je tri godine kasnije, 1939. godine bio izvesni Dragi Miletić. „Što se tiče upravnog odbora mlina Bajloni, 1941. godine, uoči nemačke okupacije, sačuvali smo te poslednje podatke, jedan broj članova, kao što je i priličilo, bio iz porodice Bajloni – Franjo, Anton, Jakov i Dimitrije. Interesantno, član UO bio je i Dragutin Ranković, čuveni požarevački advokat (Simićevo 7. novembar 1879. – Požarevac 22. mart 1960.) , koji se u jednom periodu malo bavio i politikom“, priča dr Jasmina.

Mlin je neprekidno radio i tokom Drugog svetskog rata, o čemu svedoče i sačuvana dokumenta. Nakon rata, prešao je u državno vlasništvo, najpre je dobio naziv Sresko mlinsko preduzeće „Stig“, potom „Mlava“, onda ulazi u šire preduzeće „Srbokop-a“.

Sudbina mlina i porodice Bajloni

U Istorijskom arhivu u Požarevcu nalazi se predmet potpune konfiskacije imovine mlina, jer je Bajloni proglašen za narodnog neprijatelja, za saradnika okupatora. Po tom osnovu mlin je prešao u državnu svojinu, postao opštenarodna imovina i tada njegova proizvodnja i njegov rad dobijaju sasvim drugačije obrise. To više nije bio mlin Ignjata Bajlonija.

Bajlonijev mlin je tokom Drugog svetskog rata radio, doduše, smanjenim kapacitetom, nije radio na štetu naroda, već je zabeleženo da je veliki deo prozvodnje hleba bio namenjen stanovništvu. Međutim, na osnovu predmeta za utvrđivanje ratne imovine, smatralo se da su Bajlonijevi uvećali svoju imovinu koristeći nesreću naroda u toku rata. Posle rata, kada je došla nova vlast u naš kraj, tražili su podatke o radu mlina, ne bi li se dokazalo, da li je Bajloni radio na nesreću i nevolju naroda sticajući ratnu dobit, da li se bavio crnom berzom, itd. Bajloni je dostavio tačan izveštaj o tome šta je i kako rađeno, koliko je hleba dao. Iz izveštaja se vidi koliko je pomogao narodu, a manje ili samo u onoj meri u kojoj je bilo nužno pod nemačkom okupacijom, da bi opstala proizvodnja, morao je sarađivati sa Nemcima.

Kako tada nije postojala zvanično država, nemački okupator je nametnuo propise, kako vojne, tako i u pogledu obavljanja radne obaveze. Mimo ideološke obojenosti, realno gledajući, kako bi opstali i preživeli, industrijalci na području našeg okruga morali su da se bave određenom proizvodnjom. Među njima je bio i Ignjat Bajloni. Tadašnji industrijalci su okarakterisani kao narodni neprijatelji, kojima je bila i oduzimana imovina.

Sadašnji izgled unutrašnjosti mlina

Poratni period kada ime Bajloni nestaje

Prema podacima koje poseduje Istorijski arhiv Požarevac, ime Bajloni se gubi posle Drugog svetskog rata. Ono što saznajemo od dr Jasmine Živković, je da, godine 1945, ’46-e, još uvek postoji neki Upravni odbor mlina koji je tada nosio naziv „Mlin Ignjata Bajlonija i sinova, ali već 1947. godine, nova država SFRJ donela je i nove propise. „Najpre su to bili propisi o konfiskaciji i o nacionalizaciji. Tada sva industrijska preduzeća postaju državna i gubi se i ime Bajloni. Pojavljuje se Sresko mlinsko preduzeće „Mlin Mlava“, priča dr Jasmina.

Stari mlin je i dalje radio, a do njega je sagrađen novi. Danas postoji sačuvana zgrada mlina koji je podigao Bajloni. U tom mlinu nalaze se autenitične mašine i ceo enterijer je autentičan. Prostor nije ruiniran, osim što ima paučine i loma. Naša sagovornica je imala prilike da vidi taj prostor i kaže da „ako bi bilo svesti kod nadležnih, relevantnih struktura, to bi bio muzejski prostor sa izuzetnom postavkom, koja bi bila značajna ne samo za Malo Crniće, već bi mogla da oslikava čitav požarevački okrug u tom segmentu industrijskog života ovog kraja do 1945. godine“. Mnogi mlinovi u našem okrugu su propali, a bili su od velikog značaja – mlinovi Gajića, Prokića. Ti mlinovi više ne postoje. U Bratincu je od mlina ostala jedna ruina koja ne može da se revitalizuje, što nije slučaj sa Bajlonijevim mlinom. „Značajno bi bilo videti kako se tada proizvodilo, koje su mašine korišćene. To su bile za to vreme, najsavemenije mašine koje je Ignjat uvozio iz Nemačke. I dan danas se vidi natpis firme na tim mašinama. Možda mogu i da se pokrenu. Vrlo je moguće da se radi o mašinama koje su ispravne“, objašnjava dr Jasmina.

Prema informacijama koje ona poseduje, mlin je u postupku restitucije. „Možda bi država imala interes da uspostavi neki kontakt, da nađe način da reši imovinsko-pravni status ili razreši odnose sa naslednicima, a u cilju da mlin ostane u tom stanju u kom jeste i da ima funkciju muzejskog prostora, značajnog za istoriju, kulturu, tradiciju, pa i turizam ovog kraja“, ističe dr Jasmina i dodaje da u požarevačkom arhivu postoji fond, skupina dokumenata o mlinu Bajlonijevih koja ne postoji nigde u svetu. To je dokumentacija od nekih 25 dužnih metara o poslovanju mlina, o njegovim finansijskim izveštajima, poslovna prepiska i saradnja sa ljudima iz okruga i regiona.

Takođe, postoji i porodična prepiska između članova familije koji su živeli u Srbiji i članova koji su ostali u češkoj. Deo prepiske je na češkom jeziku. Nešto malo dokumentacije poseduje Istorijski arhiv grada Beograda, s obizom na to da su Bajlonijevi živeli u Beogradu i Pančevu i vrlo malo dokumentacije je ostalo u rodnom gradu Ignjata Bajlonija i njegovih članova porodice u Litomišlu u Češkoj.

Malo je saznanja o ženama familije Bajloni, ali ono što se pouzdano zna jeste da su bile pismene, da su pohađale Višu žensku školu u Beogradu, ali su se bavile i pokućstvom.

O njihovoj snazi i ekonomskom bogatstvu na teritoriji Beograda, recimo, sačuvane su poreske prijave iz 1885. godine, koje svedoče da su Bajlonijevi imali više nepokretnosti na teritoriji samog grada Beograda.

Tekst je nastao u okviru projekta  “Malo Crniće – veliko nasleđe” po osnovu Konkursa o sufinansiranju projekata iz budžeta Opštine Malo Crniće radi ostvarivanja javnog interesa u oblasti javnog informisanja u 2020. godini. Stavovi izraženi u podržanom medijskom projektu ne predstavljaju nužno zvaničan stav Opštine Malo Crniće.

Napomena: Dokumenta su objavljena u publikaciji „Okrug Požarevački u privredi srpske buržoaske države“, autor dr Jasmina Živković, Požarevac, 2006.

Autor: Redakcija RTV Biser, Foto: Mlin „Ignjat Bajloni i sinovi“, Malo Crniće.