Danas je u opštini Veliko Gradište, u gradskom parku, svečano obeležen jedan od najvećih srpskih praznika, Vidovdan.

Foto: velikogradiste.rs

Uz opelo, u prisustvu brojnih građana, počast stradalima polaganjem venaca na spomenike borcima palim u ratovima za oslobođenje Srbije odali su predsednik opštine i predsednik Skupštine opštine Veliko Gradište Dragan Milić i Vladimir Štrbac, predstavnici Društva za negovanje tradicija oslobodilačkih ratova do1918. i OO Srpskog pokreta obnove.

“Danas je Vidovdan, dan kada Srspska pravoslavna crkva obeležava sećanje na Starozavetnog proroka Amosa, na ranohrišćanskog sveca Vita ili Vida, ali i pomen na Velikomučenika srpskog kneza Lazara i kosovske div-junake i mučenike. Ovaj dan nije samo crkveni praznik, već vekovima izrasta kao duhovna vertikala čitavog srpskog naroda i putokaz koji pokazuje carstvo nebesko.

Teško da bi u čitavoj srednjevekovnoj istoriji mogli da pronađemo sudbonosniju i kobniju bitku od Kosovske koja se odigrala na današnji dan pre 633 godine. U toj bici poginuli su i srpski i turski vladar i stradao cvet srpskog srdnjevekovnog viteštva. U vekovima koji su usledili srpski narod je ostao bez države, bez vladara, bez plemstva i pritisnut teškim bremenom tuđinske vlasti pokušavao da se izbori – makar za opstanak. Upravo u tim teškim i užasnim vremenima nepismen narod je uz gusle slušao i pamtio hiljade stihova koji opevaju hrabrost, junaštvo i nepokolebljivu slobodoljubivost kosovskih ratnika. Upijale su generacije i generacije Srba priče o Velikomučeniku knezu Lazaru, o Milošu Obiliću, o Toplici Milanu, Kosančić Ivanu, Orloviću Pavlu, Kosovskoj devojci, braći Jugovićima i njihovoj majci.

Na taj način Kosovski boj je kroz narodno pesništvo postao više od istorijskog sećanja i postao neka vrsta čarobne kapije kroz koju se stiže u carstvo nebesko.Srpski narod je tako vekovima kroz mit i kult o Kosovu i kosovskim herojima uspeo da sačuva duhovnost i nacionalnu svest.

Ali kod Srba vera u carstvo nebesko i uzdizanje moralnih vrednosti kosovskih junaka i mučenika nije samo neka apstraktna metafora, ili predmet teološke rasprave, već je istinska istorijska putanja. U svim važnim i prelomnim trenucima burne istorije, šibani orkanima i uraganima, na svim raskrsnicama i stranputicama Srbi postavljaju ključna pitanja: “Sa čime ćemo pred Lazara?“, “Sa čime ćemo pred Miloša?“, takva pitanja postavljaju sebi svi ratnici, hajduci, ustanici, vojnici, ali i državotvorci i predvodnici naroda.

Tako je bilo i u Orašcu i Takovu, tako je bilo i na Kumanovu i Bragalnici, tako je bilo i onog Vidovdana kada su pucnji iz revolvera mladog hrabrog Srbina odjeknuli čitavom planetom i otpočeli tada najveći vojni sukob u istoriji.

“Sa čime ćemo pred Miloša?“, “Sa čime ćemo pred Lazara?“, pitali su se i naši preci, vojnici slavne Dunavske divizije – čija smo imena pomenuli danas – na braniku otadžbine od Zatonja i Rama pa do Krfa i Soluna… Sigurni smo da su oni na najbolji način stali pred slavne junake i zaslužili mesto u toj nebeskoj srpskoj vojsci.

I onog kobnog 27. marta 1941. srpski narod je podržao puč i odlučno se odrekao te mračne sile koja ga je ucenila. Tada je svest morala i slobodoljublja bila jača od svega. Tada je i sabor SPC objavio da se “srpski narod privoleo carstvu nebeskom“.Kosovski mit i kult kosovskih junaka uvek je lebdeo nad srpskim narodom i uvek ga je terao da ga – ponovo i ponovo – preispituje i promišlja, i tako još mnogo godina i vekova, jer, dok je Srba biće i Vidovdana!

Na današnji Vidovdan sa ponosom se sećamo naših palih junaka, od te davne 1389. pa do Paštrika i Košara, i sa dubokim poštovanjem i zahvalnošću kličemo im: Vječnaja pamjat i slava im!’, poručio je profesor istorije Nenad Mihajlović.

Na ovaj dan podsećamo se i boraca i žrtava Drugog svetskog rata.

“Srbija i srpski narod u 20. veku pet puta je ratovala, boreći se za slobodu svog naroda. Pored ogromnih žrtava koje su Srbija i srpski narod dali u Prvom svetskom ratu, takođe su i u Drugom svetskom ratu dali ogromne žrtve. Srpski narod u svom ratovima vodio je borbu jedino i isključivo za svoju slobodu, za spas svog naroda, za spas svoje dece i svoje otadžbine.

Kada je srpska vojska 1914. potisla Austrougare preko Drine, naišla je kroz Mačvu na baku koju su pitali: Da li su opasne Švabe? Baka je odgovorila: Nisu, deco, opasne Švabe nego one Švabe koje govore našim jezikom. Ta tragedija se ponovila i u Drugom svetskom ratu pa i kasnije, 90-ih godina.

Ovaj spomenik podignut je u čast poginulim borcima iz Gradišta koji su se borili za slobodu u Drugom svetskom ratu. Sticajem okolnosti, kad je podizan, na njemu nema nikakvih obeležja, ideoloških.“, napomenuo je Joja Štrbac, uz poruku da to nikad ne zaboravimo.

Minutom ćutanja, odana je pošta, kako je rečeno, svim borcima koji su dali živote za slobodu naše otadžbine, Srbije i bivše Jugoslavije, koji su ostavili kosti po čitavom tom prostoru – i na Sremskom frontu, i na Kadinjači, i po Bosni, i po Hrvatskoj, i po Sloveniji…

Ovom prilikom, venac je položen i na spomenik meštanima Velikog Gradišta streljanim tokom Drugog svetskog rata, na mestu zvanom Prevod.