Biljana Milovanović Živak, profesorka srpskog jezika i književnosti u Požarevačkoj gimnaziji, objavila je novu knjigu pesama „Grmljavina je dugo trajala“ u izdanju Izdavačke kuće „Arka“, Smederevo.

Kao ptica u krletki umiljata i pitoma, ali u opasnosti divlja. Prihvata stege ograničenog prostora i nalazi spokoj u sigurnosti svog kaveza, jer smo svi mi iza rešetaka na neki način, omeđeni svojim prirodnim i socijalnim prostorima bivstvovanja, a ona odjednom poželi da razbije okvire sputanosti koje je prihvatila, ali ih istovemeno i ne priznaje.

Hoće da zaviri i tamo gde nas mogućnosti ograničavaju. Alisa s’ one strane ogledala.

Alati su joj mašta i reči. Oblikuje nove forme, još neispitane u književnosti. Ima svoj, neuhvatljiv pravac. Da li je rodonačelnik nekog novog stila?

Ona zapleše sa smrću, tamnom stranom ličnosti, alter egom. Secira stvarnost hirurškim nožem. Provocira svest i podsvest.

To je samo jedan od utisaka koji imate dok čitate poeziju Biljane Milovanović Živak.

Ali ona kao Saloma svaki put otkriva novi veo u svojoj igri reči. Razlaže mozaik. Hoće da zaviri u sastavne delove.

Želi da probudi čitaoca, podstakne ga na razmišljanje. A kako probuditi dubokog snevača nego vriskom, šokom?

„Teško je čitati običnu poeziju posle Biljane Milovanović Živak“, rekla je profesor ruskog jezika Marina Vasić.

Nemojte da čitate Biljanu Milovanović Živak ako niste spremni da se suočite sa samim sobom, sa svojom svetlom i tamnom stranom ličnosti. Ona nije licemeran umetnik. Ne bira slatke izraze samo da bi ste joj uputili aplauz. Ona će vam istinu sasuti u oči. Suočiće vas sa lepotama i mrazostima života. Neće vam kroz lažni osmeh New age konceptualista pružati isključivu sliku sveta, gde je sve „sreća, sreća, radost“ da bi prodala koji primerak više.

Ona će vas ošamariti kao lekar koji se trudi da pacijenta probudi iz kome. Daće vam injekciju koja u početku zaboli, ali kasnije donosi ozdravljenje.

Njena poezija je jing i jang. Prikazuje lice i naličje života. Od svoje publike pravi zrele ličnosti koje će posle iščitavanja stranica biti svesnija bića. Makar malo u odnosu na pre upoznavanja sa njenom literaturom.

Pravi „life coach“, dubinski psiholog.

Secka filmsku traku naših snoviđenja i razdvaja kadrove svesnog i podsvesnog, lucidnog i arhetipskog, ljubavi i mržnje, života i smrti da bi poruka naših sinapsi bila jasnija.

Sve su to razlozi zbog kojih Biljana Milovanović Živak spada u priznate i prevođene pesnikinje.

Školovanje u tehničkoj struci rezervisano je za dečake. Kako se od svršenog, vrsnog tehničara postaje student Filološkog fakulteta i pesnik?

„Nije se to dogodilo odjednom i naglo. Ti moji putevi su bili vrlo krivudavi. Nisam ja uvek imala jasan put kao što to neki ljudi imaju ili bar tako kažu. Kao, čim sam se rodila ja sam znala da ću biti to i ništa drugo u životu nisam umela da radim. Ja nisam iz tog filma. Dakle, ja sam se odlučila za tehničku školu jer me interesovalo mnogo toga, ali sam posle tehničke škole upisala Arhitektonski fakultet. Dakle, još nisam bila na tragu književnosti, pa sam se onda, eto, našla na svetskoj književnosti. Usput sam naučila grčki jezik. Bavila se još mnogim nekim drugim interesantnim stvarima, crtala, slikala, ali ono na šta vi sad ciljate, a to je verovatno da li se umetnik rađa ili postaje. Kako se to razvijalo? Ne umem da dam odgovor. Znam samo da je moj umetnički put bio baš složen. Ja sam primetila studirajući na Arhitektonskom fakultetu da po celu noć čitam Dostojevskog i kada je to počelo do te mere da me obuzima, kada sam shvatila da mi je važnije da završim jedan roman nego da uradim grafički rad za sutrašnje vežbe onda sam shvatila da definitivno ne mogu više da obmanjujem sebe i da je meni mesto na Filološkom fakultetu. Na nekom umetničkom fakultetu. Taj umetnički život u meni nije mogao da miruje.“

Dugo ste bili urednik časopisa „Braničevo“? Pored zadovoljstva koje je taj rad doneo, da li vas je to omelo da se više posvetite pisanju?

Milisav Savić ima jednu odličnu rečenicu koja opisuje urednički posao, a ta rečenica glasi – Biti urednik, to je davati krv drugome – Dakle ja sam se uređujući časopis „Braničevo“, zaista tako i osećala. Međutim, to je interesantno, dok dajete tu krv drugima vi uopšte ne osećate kao da vi nešto svoje uzimate od sebe. To je kao neka vrsta razmene krvi. Ja sam davala krv, ali sam sve više i više želela da je dajem. Pa sad posle ovoliko godina, dvanaest koliko sam bila urednik sa pauzom mogu da kažem da mi je taj posao doneo mnogo radosti i mnogo sam naučila. Razvila sam mrežu saradnika po celom svetu. upoznala sam neke divne ljude, a da li me je to istrošilo i da li mi je smetalo na onom intimnom planu. Jeste, ali dok sam to radila ja nisam imala taj utisak, evo, tek sad kad me to pitate kad već godinu dana nisam urednik, shvatam koliko sam prodisala i tek sam se sad okrenula sebi. Jer, dokle god si urednik tebi su svi drugi radovi važniji  od tvog. Pročitaću ne znam koliko tuđih knjiga, ali svoju ću da ostavim za kasnije. Pomoći ću na svaki način nekome da nešto objavi, ali sebe ću da ostavim za kasnije. Prosto kao da sam imala nekog terača u sebi za časopis da sve bude na vreme, da sve bude savršeno, sve bude kako treba, a sebe kao autora sam gurala u drugi plan. To, valjda, tako treba. Ja mislim da je to profesionalizam. Dakle, dok si na tom poslu urednika da se baviš drugim ljudima, piscima, pa tek onda sobom.

Šta ste objavili i da li sa godinama stvaralaštva postoji traženje u temama kojima ste se bavili i stilovima vašeg pisanja?

„Prva knjiga koju sam objavila bila je zbirka pripovedaka „Dva dana bez Marte“, dakle proza. Počela sam sa prozom i to sam na nekoliko promocija, intervjua dobijala takva pitanja. Ljudima je interesantno zašto sam ja počela sa prozom, pa posle prešla u poeziju, jer zaboga većina počinje sa poezijom. Kod mene nije bilo tako. Prosto ja sam sebe u tom trenutku prepoznala kao proznog pisca. Druga knjiga je bila drama „Nepotrebni trač“, treća je bila opet zbirka pripovedaka „Losos plovi uzvodno“ i posle toga je usledilo ovih pet zbirki pesama. Da ja kao da sam imala taj razvojni put na tome insistiraju i novinari i kritičari da sam iz proze otišla u poeziju. Međutim, ja ne osećam da je to tako, da ja nigde nisam odlazila ili prelazila, nego da u tom trenutku kako osećam tako pišem ili vidim pesmu u glavi. Znam kad sednem, da sam sela i počela da pišem pesmu ili imam priču. Mislim da to zavisi od životnog iskustva i  onog osećanja koje trenutno u nama postoji kakav će oblik da poprimi. Dakle ja već  kod kuće imam još jednu gotovu  zbirku pripovedaka i tri zbirke pesama. To čeka. Sada kad više nisam urednik posvetiću se objavljivanju svojih knjiga.“

Kako vi definišete i kako drugi definišu vaš književni pravac? 

„Ja ne mogu da definišem to što pišem. Iskreno da vam kažem uopšte se  ne bavim time, da ja sad razmišljam kom će to pravcu pripadati. Prosto se ne bavim time. Ja sam dosta naučila iz teorije književnosti, iz istorije književnosti, na fakultetu sam prihvatila usvojila neka znanja koja su bila obavezna ali  to samo je doprinelo meni kao čitaocu. Znači ja i dalje čitam  i smatram da je najvažnije za pisca da čita. Dakle, nikad ne razmišljam o tome sad kako bi ja sebe svrstala al imam stalno u glavi kad nešto pišem da to što pišem ne bude nešto što je već viđeno, već rečeno, što svi znamo. Prosto nema ničeg novog pod suncem to je biblijska istina ali drugačiji su načini na koje mi te novine iznosimo. Ovaj moj način o kome vi sad pitate jeste drugačiji i verovatno se zato dopada čitaocima. Neki kritičari su pokušali da nađu neku zajdeničku liniju sa ovom ili onom pesnikinjom. Recimo, Bojana Stojanović Pantović stavila me je između Radmile Lazić  i Vladislave Vojinović. Ali, to je jedino poređenje koje sam doživela, a ovi ostali govore o tme da je neuporedivo i da je drugačije.“

Pored toga radite i vodite kreativnu radionicu.

To je radionica kreativnog pisanja. Radim već jako dugo. Sada ovu radionicu radim kao projekat koji je odobrilo i finansira Ministrastvo kulture. Trenutno ga radim u biblioteci u Velikom Gradištu. Više od petnaest godina radim u požarevačkoj gimnaziji. Radila sam i po drugim bibliotekama u Srbiji. To je možda slično tom uredničkom poslu po toj vrsti želje da prenesete na druge ono što umete da radite i da te talente bez obzira na godine da li su to mladi ljudi ili su ljudi u godinama, da te talente pokušate još više da razvijete kad procenite da imate posla sa talentovanim ljudima da ih ohrabrite, da im pokažete kojim putem da idu, na čemu još treba da rade.

Vi ste prevođen pisac?

„Da. Onog trenutka kad se zainteresuje neko da prevede vašu priču ili pesmu, pa evo bogu hvala i celu knjigu, to je zaista velika radost. Knjiga koja je prevedena dobija još jedan život. To je nešto neprocenjivo. Ova najnovija ima naslov „Grobno mesto za nenapisane pesme“, ali to je zapravo izbor pesama, prevedena je na ruski jezik. Prevela je Ana Smutnaja, Ruskinja koja je završila srpski jezik i književnost. Knjiga je objavljena sada na Međunarodnom festivalu „Smederevska pesnička jesen“ i ja sam jedan od troje autora koja je imala tu čast da u ediciji Meridijani da mu na željeni jezik budu prevedene željene pesme. Prevedene su i priče i pesme, na ruski, ukrajinski, francuski, slovenački. makedonski, engleski, grčki… deset, petnaest jezika.

Vaše „najmlađe dete“,  „Grmljavina je dugo trajala“ objavljena je nedavno u izdanju izdavačke kuće “ Arka“ Smederevo.

Moram da kažem da ja imam samo jedno dete. Dete se zove Lenka Živak. Knjige, bez obzira na tu pošalicu, dakle razumem da ste ironični kao i ja, knjige nemaju vezu sa decom. Životi knjiga nemaju vezu sa životima naše dece i hvala bogu da je tako. Dobro neka bude aluzija, neke floskule i fraze koje ja ne mogu da podnesem i onda kada imam tu ironičnost u pesmama upravo se osvrćem na to, a to je ta feministička struja koji neki kritičari vide u mojoj poeziji mada je ja nisam svesna i ne vidim je uopšte.  Drugi pak kažu da nema ničeg feministikog u mojoj poeziji. Zašto? Kad sam se osvrnula na taj momenat koji je ženi predodređen da mora da rađa, da mora da se uda, da se u patrijarhalnom društvu zna njeno mesto, pa sad takva žena se još i drznula da bude pesnikinja. da nešto drugo očekuje od života. To možda postoji koren feminizma, ali nisam o tome razmišljala dok sam pisala. Ima jedan stih, tamo neka pesnikinja kaže -Moje su pesme meni kao deca – To je pogrešno tumačenje poezije i ne treba poezija tako da se tumači. Uloga poezije nije da zameni vašu decu i vašu porodicu uloga poezije je da vi uživate, da taj estetski doživljaj u vama traje i da što bolje iz sebe izručite pred čitaoce ono što umete i znate i da podelite sa čitaocima tu emociju. Ova poslednja knjiga koja nije moje dete „Grmljavina je dugo trajalo“ može da se svede na onu posvetu koju sam smislila kada sam potpisivala prijateljima – Ako grmi smrt, neka grmi i ljubav.

Autor/Foto: RTV Biser