Elizabeta I Tjudor rođena je na današnji dan, 1533. godine. Bila je kraljica Engleske i kraljica Irske, od 17. novembra 1558. do svoje smrti. Ponekad nazivana Kraljica Devica (Virgin Queen) i Dobra Kraljica Bes, bila je peti, i poslednji, vladar iz dinastije Tjudora, nasledivši svoju polusestru, kraljicu Mariju I.

 

Vladala je u periodu velikih verskih previranja. Nakon kratke vladavine polubrata Edvarda VI i polusestre Marije, čiji se način upravljanja zemljom razlikovao u svakom pogledu, njeno 44-godišnje kraljevanje dovodi do porasta engleske moći i uticaja u svetu. U trenutku kada je došla na tron, primeri dveju prethodnih žena koje su vladale Engleskom nisu obećavali mirnu i uspešnu vladavinu nove kraljice. Čak i oni koji su je podržavali nadali su se da će se udati i vlast prepustiti mužu, ali Elizabeta je imala druge planove. Ona je jednom zauvek vratila Englesku protestantizmu. Za vreme njene vladavine je porasla ekonomska moć Engleske, cvetala nauka, filozofija i kultura, započela je kolonizacija Severne Amerike i osniva se Britanska istočnoindijska kompanija.

Elizabeta je bila plahovit i ponekad neodlučan vladar. Ova druga osobina, koja je njene savetnike činila nervoznim, često je spašavala od loših političkih i bračnih odluka. Kao i njen otac, Henri VIII, bila je pisac i pesnik. Dodelila je kraljevske privilegije nekolikim organizacijama, uključujući Triniti koledž u Dablinu i Britanskoj istočnoindijskoj kompaniji.

Elizabetina vladavina naziva se Elizabetanskom erom ili Zlatnim dobom i okarakterisana je mnogim promenama u engleskoj kulturi. Vilijam Šekspir, Kristofer Marlou i Ben Džonson stvarali su za vreme ove ere. Frensis Drejk postao je prvi Englez koji je obišao Zemlju, Frensis Bekon je objavio svoja filozofska i politička gledišta.

Kraljica je bila skromna u deljenju počasti i odlikovanja. Samo devet plemićkih počasti – jedno vojvodstvo i sedam baronija engleskom, i jedna baronija irskom plemstvu – dodeljeno je za vreme Elizabetine vladavine. Elizabeta je, takođe, smanjila broj ličnih savetnika sa 38 na 19, i kasnije na 14.

Današnji istoričari međutim, Elizabetu gledaju u nešto kompleksnijem svjetlu. Iako proslavljena pobedom nad Filipovom Nepobedivom armadom, Elizabetina vojska pretrpela je neke ozbiljne poraze na kopnu, u šta spada gubitak poslednjeg kopnenog komadića engleske teritorije. Kritičari se osvrću i na Elizabetinu nepoverljivost pri vojnom i finansijskom pomaganju protestantskih zemalja na kontinentu, u cilju odbrane njene vere od Habzburgovaca. Iako slavljena kao heroina protestantskih naroda, sama Elizabeta se nije nikada odrekla svih katoličkih običaja. Elizabeta je čvrsto verovala da je vera ljudi njihova privatna stvar i nije želela, kako je to Frensis Bejkon citirao, da „gradi prozore u ljudska srca i njihove tajne“.

Elizabeta I je bila prvi Tjudor koji je priznao da monarh vlada uz saglasnost naroda, te je uvek blisko sarađivala sa parlamentom i poverljivim savetnicima, što je bio stil vladanja koji su njeni naslednici propustili pratiti.

Šezdesetdevetogodišnja kraljica umrla je u ranim jutarnjim satima, između dva i tri sata nakon ponoći, dana 24. marta 1603. godine, nakon 44 godine na tronu. Njeni ministri počeli su se pripremati da Džejmsa VI Stjuarta proglase kraljem Engleske. Dok se kočija sa Elizabetinim telom vozila kroz London prema Vestminsterskoj opatiji, gde je Elizabeta sahranjena 28. aprila, ljudi su, prema opisu Džona Stoua, sa nevericom izlazili na ulice i prozore posmatrati kraljicu na njenom posljednjem putovanju. Elizabeta I sahranjena je u Vestminsterskoj opatiji. Na grobu koji deli sa svojom sestrom, Marijom I, zapisano je na latinskom: „Zajedno na tronu i u grobu, ovdje ležimo mi, dvije sestre, Elizabeta i Marija, nadajući se uskrsnuću.“

Proglašenjem Džejmsa VI za engleskog kralja Džejmsa I, sa istorijske i dinastičke scene u Engleskoj sišla je dinastija Tjudor, a engleski presto zauzeli su članovi dinastije Stjuart.