Srpska pravoslavna crkva i vernici danas obeležavaju sećanje na prenos moštiju Svetog Stefanad, Prvog velikomučenika i današnji dan nazivaju Svetim Stefanom letnjim ili Stevanom Vetrovitim.

Foto: RTV Biser

Crkvene knjige o ovom prazniku pišu sledeće: Kada zlobni Jevreji kamenjem ubiše sv. Stefana, ostaviše telo njegovo da ga psi izedu. No drugčije htede Promisao Božja.

Telo mučenikovo ležaše na otvorenom mestu pod gradom noć i dva dana, a druge noći dođe Gamalil, učitelj Pavlov i potajni učenik Hristov, uze telo, odnese ga u Kafargamalu na svoje imanje, i tu ga česno pogrebe u jednoj pećini.

U istu pećinu sahrani Gamalil i svoga prijatelja Nikodima, koji plačući nad grobom Stefanovim umre. Tu sahrani Gamalil i svoga krštenoga sina Aviva. I prema svome zaveštanju i sam Gamalil tu beše sahranjen. Od toga vremena prošli su vekovi, i niko od živih nije znao, gde je sahranjeno telo sv. Stefana. No 415. god., za vreme Jerusalimskog patrijarha Jovana, javi se Gamalil tri puta u snu svešteniku Kafargamalskom, Lukijanu, i potanko mu ispriča sve o sahrani svih pomenutih ukazujući tačno mesto njihovih zaboravljenih grobova. Uzbuđen od toga sna Lukijan javi patrijarhu, i s blagoslovom patrijarhovim ode s ljudima i otkopa četiri groba.

Gamalil mu beše već u snu rekao, koje je čiji grob. Silni miris blagousahanulih ispuni svu pećinu od moštiju svetiteljskih. Tada mošti sv. Stefana behu svečano prenete na Sion i tu časno sahranjene, a mošti ostalih iznesene na jedno brdo više pećine, i tu u jednoj crkvi položene. Mnoga iscelenja bolesnika dogodiše se toga dana od moštiju sv. Stefana. Docnije te mošti behu prenete u Carigrad. Tako Gospod uvenča mnogom slavom onoga koji prvi za Njegovo ime krv svoju proli.

Verovanje je da bi se na ovaj praznik trebalo čuvati vetra.