Da li ste znali da upotreba dvodelnog kupaćeg kostima za žene je započelo pre više od 2.000 godina.

Foto: Vikipedija

U prelepom italijanskom gradu Pjaca Armerina na Siciliji sačuvana je rimska vila Kasale, iz četvrtog veka pre nove ere. Ova rezidencija posebno se ističe izuzetnim dekorativnim bogatstvom nekih zidova. Među mozaicima u sjajnom stanju očuvane su i razne predstave: scene lova, životinjski motivi, cirkuske scene … a, među svima njima, jedan od najpoznatijih, poznat kao „mozaik bikinija“.

Veruje se da bi ovaj motiv, zajedno sa drugim predstavima, mogao da bude prvi uzorak, najbliži onome što danas znamo kao bikini. Komad ženske odeće sačinjen od dva dela odeće koji ne pokriva ramena, trbuh i noge i koji se u drevna vremena uglavnom koristio za atletske aktivnosti.

Međutim, s pojavom hrišćanstva, ovaj je odevni predmet je izašao iz upotrebe, namećući odeću koja je morala da pokrije celo žensko telo.

Krajem 19. veka ženski kupaći kostimi već su bili dvodelni, ali su pokrivali celo telo. Ulaskom u vodu takav kostim postajao je gomila tkanine zalepljene za telo koja otežava pokretljivost. kako bi razrešila ovaj problem, početkom 20. veka plivačica Anet Kelerman prvo je koristila kostim koji je sama dizajnirala napravljen od jednog komada, bez rukava i nogavica. Uhapšena je zbog nošenja i povrede javnog morala u Bostonu, ali je uspela da postavi presedan i takav kostim je ubrzo prihvaćen na nekim evropskim plažama.

Tridesete i četrdesete godine 20. veka donele napredak. Pored ugradnje novih materijala, kao što su najlon ili lateks, koji su doprineli većoj udobnosti kada su se namočili, ramena su počela da budu izložena, a u nekim slučajevima i veliki deo trbuh . Uprkos tome, pupak nije smeo da se vidi: tako je bilo definisano u takozvanom Hejsovom kodeksu koji je nametnuo ono što se može pokazati, a šta ne u američkim holivudskim filmovima.

Svet dizajna ženskih kupaćih kostima pretrpeo je najveću promenu 1946. godine. Žak Haim (Jacques Heim), francuski kostimograf i modni dizajner, plasirao je dvodelni kupaći kostim, koji je otkrivao stomak, ali i dalje prekrivao pupak. Nazvao ga je „Atom“ jer je tada bio najmanji kupaći kostim na svetu.

Ubrzo, Luj Renar (Louis Renard), mašinski inženjer, predstavio je prvi kupaći kostim – takođe sastavljen iz dva dela – kojim je pupak bio otkriven. Problem je bio pronaći ženu koja će biti model za ovaj kostim, jer su se žene plašile osude javnog mnjenja. Međutim, 5. jula 1946. Mišel Bernardini, plesačica iz „Kazino D Pari“, nosila je bikini, prvi put u javnosti.

Iako postoje različite verzije u pogledu porekla imena, sve se poklapaju i označavaju geografsku tačku kao inspiraciju. Godina 1946. bila je samo godina nakon završetka Drugog svetskog rata, ali Sjedinjene Države i SSSR su već bile spremne za manje krvav ali trajniji sukob: Hladni rat. Utom kontekstu, obavljeno je nekoliko testiranja atomskih bombi na Bikiniju, Maršalova ostrva, u Tihom okeanu. Veruje se da je Renar mogao da kaže da će kostim nazvati bikinijem jer bi to „zvučalo eksplozivno“.

Uprkos početnom entuzijazmu za novu kreaciju, moralno oklevanje je bilo jače i tokom četrdesetih godina prošlog veka upotreba bikinija nije postala popularna. Tek početkom 1950-ih ovaj tip kuipaćeg kostima stiče veću popularnost. Pojava određenih glumica sa bikinijem bila je presudna. Brižit Bardo u Evropi i Ava Gardner, Rita Hejvort, Merilin Monro ili Elizabet Tejlor u Americi, fotografisane su u dvodelnim kupaćim kostinima, otkrivenog pupka.

U 60-im godinama dvadesetog veka bikini je već bio prihvaćen i dostupan za sve žene; brzo je integrisan u uobičajenu garderobu i drži mesto koje je i danas neprikosnoveno.

Izvor: nationalgeographic.rs