I danas, vekovima nakon njegovog donošenja, Dušanog zakonik se pominje kao oličenje pravde i pravičnosti države sa jedne strane, i surovih kazni za one koji se o tu pravu ogreše, sa druge strane. 

Foto: Vikipedija

Dušanov zakonik poznat u prošlosti i kao „Zakon blagovernog cara Stefana“, uz uz Zakonopravilo Svetog Save, najznačajniji je izvor srpskog srednjovekovnog prava. Donet je na dva državna sabora vlastele i crkvenih velikodostojnika.

Prvi deo Zakonika donet je na saboru održanom na Vaznesenje 20. maja 1349. godine u Skoplju kada je doneto 135 članova. Drugi deo Zakonika donet je na saboru održanom 31. avgusta 1354. u Seru i tada je dopunjen sa još 66 članova.

Zakonik se sastoji od ukupno 201 člana, a pisan je na starosrpskom jeziku.

Donošenjem ovog zakonika car Dušan je želeo da uspostaviti vladavinu prava, jedinstveni pravni sistem koji važi na teritoriji celog carstva, ali i ograniči zahteve i prava vlastela koja je njime takođe stavljena u okvire zakona.

Dušanov zakonik najviše se bavi državnim pravom – regulisanjem odnosa među staležima i njihovom odnosu prema caru, organizacijom sudstva i sudskog postupka, autoritetom sudija, načelom zakonitosti, borbom protiv razbojnika i lopova, krivičnim pravom, a najmanje govori o građanskom pravu.

Original Dušanovog zakonika nije sačuvan, ali postoji preko 20 prepisa. Najstariji prepis (verovatno najbliži originalu) potiče iz Struge iz 14. veka. Posle njega sledi prepis iz Prizrena iz 15. veka koji je najpoznatiji.

Zakonik je upamćen kao vrhovni pravni akt kojim je srednjovekovna Srbija uspostavljena kao pravna država.

Izvor: istorijskizabavnik.rs