Prilikom arheoloških iskopavanja i rekognosciranja keramika/grnčarija predstavlja najbrojnije nalaze. Rimska keramika je raznovrsna i deli se na posuđe za pripremanje, čuvanje i služenje hrane ili pića, takozvano stono posuđe. Keramika predstavlja značajan deo svakodnevnog života antičkog vremena.

NMP

Oblikovanje keramike zavisilo je od tradicije, ali bez obzira na uticaje koje različite kulture vrše jedne na druge, primarni oblici ne razlikuju previše. Iako postoje razlike u oblikovanju, tehnološkoj izradi, strukturi i ornamentici, šolje su zadržavale osnovni funkcionalni oblik. One su pratile kulturne, ekonomske i društvene promene, čak i u veoma kratkom vremenskom periodu. Od praistorije do danas one su oslikavale najtananije delove ljudske duše.

Osim gline za izradu posuđa koristio se i metal ili staklo, uglavnom za izradu luksuznog posuđa. Međutim luksuzno posuđe se izrađivalo i od gline. Ovakvo posuđe se izrađivalo od fino prečišćene gline, sa primesama ili bez njih. Površina posuđa je fino glačana (bez ornamenata) ili reljefna (sa ornamentima). Izrađuje se iz kalupa (terasigilata)  ili na vitlu. Boja keramike zavisi od temperature pečenja i količine prisustva vazduha prilikom pečenja. U grnčariju spadaju različiti tipovi posuda izrađeni og gline kao što su: lonci, zdele, amfore, pehari, šolje, mortarijumi, tanjiri, poklopci, lampe i dr.  Šolje, uz zdele, tanjire i pehare možemo svrstati u stono posuđe. Od posuda koje su služile za posluživanje pića, šolje su manje zastupljene u odnosu na čaše/pehare. Karakterišu ih drške jedna ili dve. Ova karakteristika je zajednička šoljama od praistorije od danas.

NMP

Šoljice iz etnografske zbirke Narodnog muzeja Požarevac

Grnčari su proizvodili šoljice za kafu koje je koristilo seosko stanovništvo. Pored malih šolja pravili su i veće koje su služile za zahvatanje vode, jer se ranije voda donosila sa seoskih česmi ili izvora i držale su se u većim posudama. Gradsko stanovništvo je uglavnom koristilo porculanske šoljice za kafu koje su bile mnogo manje nego što su to danas.

Predmeti iz primenjeno-umetničke zbirke Narodnog muzeja Požarevac

Šolje kao posude za serviranje toplih napitaka sastavni su deo obroka odvajkada i kao takve postale su cenjeni deo ljudske kulture. Šolje mogu biti izrađene od stakla, metala, porcelana, gline, drveta, kamena, plastike, aluminijuma ili drugih materijala i obično su pričvršćene stabljikom, ručkama ili drugim ukrasima.

U Srbiji sudovi i posude su isprva izrađivani od oskudnog materijala i ukrašavani jednostavnim tehnikama, a njihova upotreba se svodila samo na zadovoljavanje osnovnih potreba. Vremenom dolazi do razvoja posuda i sudova, tako da se javlja sve veći broj oblika i namena, među kojima su i šolje, a promene se ogledaju i u upotrebi novih materijala i savršenijih tehnika izrade. Narodni muzej u Požarevcu čuva posuđe različite namene, od praistorije, antike, preko srednjeg veka do posuđa koje se koristilo u prvoj polovini 20. veka. Posuđe se najpre izrađivalo slobodnom rukom, da bi od mlađeg gvozdenog doba počelo da se izrađuje na vitlu. Bez obzira na način izrade, materijal ostaje isti, slabije ili finije prečišćena glina sa ili bez primesa, u zavisnosti od namene posuđa. Posuđe za serviranje tečnosti javlja u srednjem veku, najpre kao import da bi se kasnije pojavile radionice za njegovu izradu. Od dolaska Turaka na naše prostore posuđe od bakra i mesinga postalo je nezaobilazni inventar svake kuće, sve do polovine 19. veka kada postepeno prestaje turski uticaj i počinje da preovlađuje moda sa zapada. U kućama trgovaca, činovnika, intelektualaca keramičko posuđe uvezeno najviše iz srednje i zapadne Evrope zauzima važno mesto u porodičnoj prezentaciji, ali i upotrebi.

U primenjeno-umetničkoj zbirci Narodnog muzeja u Požarevcu sačuvano je posuđe za serviranje i konzumiranje toplih napitaka sa uticajima sa Istoka i sa Zapada. Sačuvan je ibrik za kafu od od bakra, manjih dimenzija, sa kapkom na vrhu, kao i dve bakarne kutije sa pokopcem sa vegitabilnim ornametnima. Ovaj tip posuđa je služio za držanje šećera, poznat i pod nazivom ,,šećernjak“. Od druge polovine 19. veka preovlađuje uticaj sa Zapada viđen na šoljama i čajniku od keramike proizvedenim u evropskim centrima za izradu proizvoda od keramike (Francuska, Nemačka).

Predmeti iz privatnih kolekcija

Šolje su se najpre uvozile iz Kine gde je bila razvijena izrada porcelana još od 16.v.p.n.e., koga su odlikovali prefinjenost i providna belina. Tek kada su početkom 18. veka i na evropskom tlu pronađene zalihe kaolina, fine gline koja je osnovni sastojak potreban za pravljenje porcelana, počela je proizvodnja porcelanskog posuđa i na starom kontinentu.

Najpre je otvorena radionica u Majsenu u Nemačkoj koja je 1861. godine, deo po deo, premeštena u Trebištal, gde se i danas nalazi.

Sredinom 18. veka kaolin je pronađen i u Limožu u Francuskoj. Prva fabrika porcelana osnovana je 1784. godine u Sevru. Proizvodnja je stalno usavršavana a već početkom 19. veka u Limožu je pravljen najfiniji i najbelji porcelan na svetu.

Prve engleske fabrike porcelana izdvajaju se po specifičnom načinu proizvodnje porcelana, tzv. „fine bone china”. Uobičajenim sastojcima za proizvodnju porcelana dodaje se i koštani pepeo, dobijen spaljivanjem životinjskih kostiju. Ova kombinacija otkrivena je polovinom 18. veka, a gotovo celokupna svetska proizvodnja ovakvog posuđa i danas potiče iz Engleske. Tzv. fini koštani porcelan mekši je od tzv. tvrdog porcelana, ali je izdržljiviji od mekog porcelana.

Proizvodnja keramike jedno od najstarijih i najznačajnijih tehnoloških otkrića. Predstavljeni eksponati pokrivaju periode od praistorije i antike, pa sve do najsavremenijih primena. Istorija izrade keramike u Srbiji predstavljena je na primerima keramičkog posuđa – šolja, i tehnologija pronađenih i sačuvanih na teritoriji Požarevca u okviru zbirki Narodnog muzeja, kao i proizvoda iz privatnih kolekcija proizvedenih kako u našim fabrikama za izradu keramičkih proizvoda, tako i u inostranim fabrikama i radionicama. Može prepoznati posuđe za serviranje i konzumiranje toplih napitaka nastalo u nekadašnjoj Jugoslaviji, Francuskoj, Nemačkoj, Italiji, Rumuniji, Austriji, Velikoj Britaniji, Kini, Japanu…

Set za kafu sa motivom gejše

Kutani Satsuma Egšel (Kutani Satsuma Eggshell Geisha Girl) set za kafu sa motivom gejše. Ovaj tip setova bio je u upotrebi od  kraja 19. veka do 1950. godine.  Posuđe sa ovim motivom se takođe naziva i Posuđe sa damom u kimonu (Kimono Lady Ware). Napravljeno je preko 125 varijanti motiva, ali na svima su predstave Japanki u kimonima jarkih boja okružene prirodom ili hramovima. Svi ovi predmeti su ručno slikani do 1920. Set je iz 20-ih/30-ih godina 20. veka i kupljen je u Francuskoj.

Ručni mlinovi za kafu

Pržionik za kafu (pržon, pržun) je sprava  za prženje kafe u domaćinstvu.  Sirova kafa stavlja se u posudu i okreće iznad vatre dok se ne ispeče.

Vruć ili leden, u kesicama ili na merenje, crn ili zelen – kakav god bio, uživanje u šolji čaja čin je koji se izvodi najmanje tri milijarde puta dnevno.

Čaj je odigrao mnoge uloge na svetskoj sceni – javlja se kao drevno lekovito prerađeno bilje, element je kulturne prakse, izvor duhovnog uvida, pa čak i katalizator međunarodnih sukoba. Ovaj sveprisutni napitak postao je tema i u vizuelnom obliku umetnosti. Protkan kroz  istoriju zbraja dela likovne i primenjene umetnosti sa tri kontinenta kroz mnoge vekove, uključujući retku kinesku keramiku i slike, japansku keramiku i grafike iz 18. i 19. veka, engleske i kolonijalne američke slike, istorijske fotografije i dokumente, pribor za kuvanje i služenje čaja, kao i nameštaj iz mnogih zemalja sa različitih kontinenata…

Sredinom 17. veka pored čaja  evropske više klase su u potpunosti prihvatile još dva egzotična kofeinska pića – kafu i čokoladu. Kada je njihov uvoz postao pristupačniji, i njihova upotreba proširila se na opštu populaciju

Samovar je samokuvalo od metala za zagrevanje vode potrebne za pripremu čaja.  Danas je najpoznatiji u Rusiji.

Samovar i njegovi glavni delovi: otvori za isparavanje,  kapa za pokrivanje, poklopac, posuda u kojoj se kuva voda,  ručke samovara, rezervoar za gorivo i gorionik,  slavina, zatvarač (ventil) slavine,  ručke poklopca. Samovari su obično izrađeni od gvožđa, bakra, poliranog mesinga, bronze, srebra, zlata, kalaja  ili nikla. Tradicionalni samovar se sastoji od posude za vodu u dnu koje je smeštena slavina a sredinom prolazi vertikalna cev koja se zagreva ugljem, špiritom ili električnom strujom i ona zagreva i održava vodu toplom. Vrelom vodom, po ukusu, se preliva čaj. Nakon određenog vremena je spreman za konzumiranje. U starijim vremenima bio je svakodnvni izvor tople vode u domaćinstvima. Vatra u tim starim ruskim samovarima se raspirivala specijalnim mehovima. Samovar, više ili manje, koriste u svim delovima sveta. Koriste ga od davnina u Iranu, Turskoj, na Kašmiru…

Sve predmete i posuđe za kafu i čaj koji su nekada krasili kuhinjske i trpezarijske stolove u različitim periodima možete videti na onlajn izložbi Narodnog muzeja u Požarevcu na OVOM LINKU.

Autor: RTV Biser, Izvor: ICOM Srbija