Pol Njumen je bio američki glumac, režiser, producent, preduzetnik, vozač auto-trka i humanitarac. Dobitnik je nagrada: Oskar, Zlatni globus, Emi, kao i mnogim počasnim nagradama i priznanjima. Osnivač je kompanije Newman’s Own, iz koje donira celi profit i priloge u dobrotvorne svrhe. 

sinemanija.com

Pol Njumen je rođen 26. januara 1925. godine u Šejker Hajtsu. Pokazao je rani interes za glumu, u čemu ga je njegova majka ohrabrivala. Sa sedam godina je imao svoj glumački debi u školskoj produkciji koja se zvala Robin Hud. Maturirao je na Srednjoj školi Šejker Hajts 1943. godine, a kasnije je pohađao Univerzitet Ohajo u Atensu gde se pridružio bratstvu Fi kapa tau.

Na Brodveju je debitovao u komadu Vilijama Indža Piknik zajedno sa glumicom Kim Stenli. Potom je nastupao u dramama Sati očaja i Slatka ptica mladosti sa glumicom Džeraldinom Pejdž. Godine 1962. zaigrao je i u filmskoj verziji Slatke ptice mladosti ponovo sa Džeraldinom Pejdž.

Njegov prvi film je bio Srebrni putir, da bi kasnije usledile kritičarski hvaljene uloge u filmovima: Neko tamo gore me voli, kao bokser Roki Grazijano; Mačka na usijanom limenom krovu, gde je igrao sa Elizabet Tejlor; i Mladi iz Filadelfije, sa Barbarom Raš i Robertom Vonom.

Njumen se pojavio na audiciji zajedno sa Džejmsom Dinom za film Istočno od raja. Din je dobio ulogu Kala Traska dok je uloga Arona Traska, prvobitno namenjena Njumenu, dodeljena Ričardu Davalosu. Iste godine igrao je zajedno sa Evom Mari Sejnt i Frenkom Sinatrom u predstavi Torntona Vajdlera Naš grad. Predstava je prikazana uživo i u boji preko televizije.

Njumen je bio jedan od nokoliko glumaca koji je uspešno nastavio karijeru iz 50-ih u 60-im i 70-im. Njegova buntovnička ličnost bila je prihvaćena i u sledećim generacijama. Njegovi poznatiji filmovi 60-ih i 70-ih su: Egzodus, Hazarder, Had, Pokretna meta, Hombre, Hladnoruki kažnjenik, Pakleni toranj, Surova igra i Presuda. Sarađivao je sa glumcem Robertom Redfordom i režiserom Džordžom Rojom Hilom u filmovima Buč Kasidi i Sandens Kid i Žaoka. Najviše je sarađivao sa suprugom, glumicom Džoanom Vudvard i to u filmovima Dugo toplo leto, Okupite se oko zastave, momci!, S terase, Pariski bluz, A New Kind of Love, Winning, WUSA, The Drowning Pool, Hari i sin i Gospodin i gospođa Bridž.

Dvadesetpet godina nakon filma „Hazarder”, u kome je igrao Edija Felsona, reprizirao je istu ulogu u filmu Martina Skorsezea Boja novca. Za ulogu u ovom filmu je nagrađen Oskarom za najboljeg glavnog glumca.

Godine 2003. je ponovio ulogu u predstavi Our Town pa je nominovan za nagrade Toni i Emi. Njegova poslednja filmska uloga na ekranu je bila uloga šefa mafije Džona Runija u filmu Put bez povratka gde je igrao zajedno sa Tomom Henksom. Nakon toga je pozajmio glas u animiranom filmu Cars a bio je i narator u filmu Dejl, koji govori u legandarnom NASCAR vozaču Dejlu Ernhartu.

Njumen se povukao iz glumačkog posla 25. maja 2007. godine sa obrazloženjem da ne može da nastavi da glumi na nivou na kojem bi on hteo.
Brakovi i porodica

Njumen se ženio dva puta. Njegov prvi brak je bio sa Džeki Viti sa kojom je bio u braku od 1949. do 1958. godine. Sa Viti je imao sina Skota i dve kćerke Suzanu Kendal i Stefani. Njegov sin Skot Njumen koji se pojavio u filmovima Breakheart Pass, Pakleni toranj i Fraternity Row je preminuo od predoziranja drogom. Nakon toga Pol Njumen je u sećanje na svog sina osnovao Centar Skota Njumena za zavisnike od droge. Suzana pravi dokumentarne filmove, a i glumica je, kako u pozorištu tako i na filmu. Bila je koproducent u Njumenovam filmu The Shadow Box, za koga je nominovana za nagradu Emi.

Njegov drugi brak je bio sa glumicom Džoanom Vudvard s kojim se venčao 29. januara 1958. godine. Sa njom ima tri kćerke Elenor „Nel” Terezu, Melisu „Lizi” Stjuart i Kler „Kleu” Oliviju. Njegova kćerka Elenor (u filmu potpisana kao Nel Pots) je igrala jednu od glavnih uloga pored svoje majke u filmu koga je Njumen režirao, film se zvao Uticaj gama-zraka na sablasne nevene.

Preminuo je 26. septembra 2008. godine.