U Biblioteci „Srboljub Mitić“ u Malom Crniću, u sredu 21. oktobra, promovisan je 50. broj časopisa „Stig“. Ovaj dvobroj posvećen je književniku Peteru Hadkeu, velikom prijatelju Srbije i srpskog naroda, zbog čega je bio osporavan, ali isto tako nagrađivan i voljen. Jednom prilikom je izjavio da ga Srbi mnogo vole, ali ga malo čitaju.

Rođen je u Grifenu u Koruškoj 6. decembra 1942. godine. Odrastao je u Istočnom Berlinu i Grifenu, a studije je započeo u Gracu. Prvi roman „Stršljeni” objavio je u leto 1965, pa napustio fakultet da bi se potpuno posvetio pisanju.

Pažnju na sebe skrenuo je 1966. godine, kada je na Prinstonu u Njujorku optužio literarnu Grupu 47 za „opisnu impotenciju”. Neposredno posle praizvedbe u Frankfurtu, u dvorištu Kapetan-Mišinog zdanja, u čuvenom Rasovom pozorištu, predstavu „Psovanje publike”, koja je i danas na repertoaru KPGT-a u Beogradu, postavio je Pit Teslić.

Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. veka vidljivost mu na svetskoj literarnoj sceni donose i romani „Levoruka žena”, „Kratka pisma za duga rastajanja” i mnogi drugi. Handke je stvorio više od 70 proznih radova i dvadesetak pozorišnih dela, a oprobao se i kao liričar, esejista, scenarista, prevodilac i režiser. U teatrima širom sveta već decenijama se igraju predstave prema njegovim tekstovima, a to su „Kaspar”, „Psovanje publike”, „Putovanje u sonornu zemlju”. Roman „Golmanov strah od penala”, koji je ušao u školsku lektiru, ekranizovao je Vim Venders, a Handke je napisao scenario i za čuveno ostvarenje ovog reditelja „Nebo nad Berlinom“.

Osim u Gracu i Berlinu, živeo je u Diseldorfu, a kasnije u Parizu, Kronenbergu i Sjedinjenim Državama. Od 1990. živi u gradiću Šavilu u Francuskoj

Handke je odavno vezan prijateljstvom sa Srbima. 1996. godine je putovao u BiH i napisao žestoko osporavani esej „Pravda za Srbiju“, u kojem se zalagao za diferencirani pristup zapadnih zemalja i protiv svaljivanja krivice samo na srpsku stranu. Nakon toga, Handke je „preko noći“ prognan iz globalne intelektualne zajednice u ekskomunikaciju u kojoj se do danas nalazi. Posle prvog eseja sledila su dalja dela na tu temu.

Početkom aprila 1999. sa početkom bombardovanja Jugoslavije, Handke je otputovao u Srbiju, u znak protesta vratio Bihnerovu nagradu i iščlanio se iz Katoličke crkve. Od nemačkog ministra Rudolfa Šarpinga je zahtevao da mu vrati sve njegove knjige.

Handkeovi eseji o Srbiji spadaju među najtemeljnije i najsadržajnije kritike medija pisane poslednjih godina. Srbija je za njega samo metafora, povod za njegove literarne i filozofske rasprave o „derealizaciji sveta“. Za razliku od njegovih kolega i neprijatelja, koji su okrenuli leđa Balkanu i, sasvim u trendu, ustaju protiv rata u Iraku, Handke je ostao dosledan: Srbiji kao ključnoj metafori za iskrivljavanje istine kroz medije.

Izabran je 1. novembra 2012. godine za inostranog člana SANU. Povelja o članstvu mu je uručena 9. aprila 2013. godine.

Dobio je 29. maja 2013. posebnu plaketu 50. Disovog proleća i tom prilikom preveo pesmu „Možda spava“ na nemački jezik, a rukopis poklonio gradskoj biblioteci u Čačku.

Udruženje književnika Srpske proglasilo je Handkea svojim počasnim članom u decembru 2019. godine.

U februaru 2020, na sceni teatra KPGT postavljena su Handkeova dela Veliki pad i Don Huan, u režiji Ljubiše Ristića.

O značaju Handkeovog rada govori i podatak da su austrijske institucije Književni arhiv i Narodna biblioteka za 500.000 evra otkupile rukopise i materijale iz poslednje dve decenije njegovog stvaralaštva. Takođe, početkom 2008. godine stavio je na raspolaganje 66 svezaka svojih dnevnika od 1966. do 1990. Književnom institutu u Marbahu za nepoznatu sumu.

Osim velikog broja nagrada, prošle godine je dobio i Nobelovu nagradu za književnost.

O Handkeu su u časopisu pisali, pored ostalih i Milisav Milenković, Radomir Andrić, Zoran Avramović, Matija Bećković.

Činjenica je da misionari kulture odolevaju svim vremenima, naročito onim lošim, prateći upravo taj put kulture i sledeći odavno zacrtan cilj – opstati, ostati, istrajavati i trajati u svim vremenima, ma kakva ona bila, rekla je u uvodnom delu Danijela Božičković Radulović, direktorka biblioteke „Srboljub Mitić“ u Malom Crniću.

Istrajavanje je pravi poduhvat i to je ono što opštinu Malo Crniće čini jednim, svojevrsnim, fenomenom u književnom pogledu.

Danijela Božičković Radulović i prof. Slavica Jovanović

„Stig“ i FEDRAS su lična karta Malog Crnića. „Koliko Kovačica ima slikara, toliko stiška ravnica ima pesnika“, napravila je poređenje Slavica Jovanović, književnica, prof. srpskog jezika i književnosti.

Prvi broj časopisa „Stig“ je objavljen 1970. godine, na ideju stiških pesnika i stvaralaca Srboljuba Mitića i Milisava Milenkovića. O izdavaštvu brine Centar za kulturu Malo Crniće.

„„Stig“ i FEDRAS su kao „dva brata“ na jednom putu, čuvajući kulturu i negujući ono što Stig zapravo ima“, istakao je Nikola Tomić, dir. Centra za kulturu Malo Crniće, napominjući da je ove godine tiraž nešto manji zbog nedostatka sredstava koje Ministarstvo kulture i informisanja nije dodelilo, a opet zbog situacije izazvane pandemijom.

Književnik Vlada Ris je prokomentarisao kako do sada nijedan časopis u Srbiji nije u ovolikoj meri pažnju posvetio Peteru Handkeu, kao i da je velika šteta što dela Srboljuba Mitića nisu uvrštena u školsko gradivo.

Autor: RTV Biser