Radojka Živković legenda izvorne muzike ušla je u Ginisovu knjigu rekorda, kao profesionalni harmonikaš sa najdužim stažom na muzičkoj sceni na svetu. Ovo posthumno priznanje odeljeno joj je za muzički staž dug 71 godinu, koju pamtimo kako na harmonici plete kola rame uz rame sa suprugom Tinetom.

Foto: Vikipedija

Radojka, ćerka Tihomira Tomića, rodila se 1923. godine u selu Globoderu blizu Kruševca. Njen otac Tika „Globoderac“, poznati svirač i učitelj harmonike, nije želeo da mu dete svira – „bavi se muškim poslovima“ – kako je govorio, mada je devojčica pokazivala izuzetnu sklonost prema muzici. Njena želja da svira harmoniku je bila toliko velika da je otac popustio, i počeo da pomaže svojoj ćerci u savladavanju harmonike. Marta meseca 1932. godine Politika je na sedmoj strani donela tekst: „Juče posle podne u dupke punoj dvorani hotela Union… priređena je utakmica na kojoj je ucestvovalo dvadeset šest harmonikaša, uglavnom, iz Srbije i Vojvodine… Glavni aplauz je požnjela Radojka Tomić.“

Početkom avgusta 1935. godine u Kragujevcu se održavalo prvo jugoslovensko takmičenje harmonikaša. Te večeri, dvanaestogodišnja devojčica Radojka Tomić, osvojila je sve simpatije publike i za interpretaciju, Prvu nagradu stručnog žirija. Do početka Drugog svetskog rata imala je brojne nastupe širom Srbije na kojima je dobro dočekivana

Od 1941. Radojki se pridružio njen budući suprug Milutin Tine Živković. On nije bio samo druga harmonika u duetu i ansamblu „Živković“ već je organizovao i osmišljavao snimanja, koncerte, turneje i aktivno učestvovao u estradnom životu Beograda. Njihova kuća u Lamartinovoj ulici broj 20 bila je poznato stecište pevača i svirača. To je bila neka vrsta „narodne akademije“, u kojoj su mnogi harmonikaši i pevači dobili prve lekcije iz narodne i estradne muzike. Iz ove kuće su potekle i neke ideje o organizovanju i osnivanju muzičkih festivala, kao što su „Ilidža“ i „Beogradski sabor“.

U svojoj bogatoj karijeri sama, sa suprugom ili svojim renomiranim ansamblom, Radojka je održala preko 11500 koncerata od kojih 700 u inostranstvu, počev od Bugarske, Francuske, Švedske, Engleske, Švajcarske i Austrije do SAD. Nastupala je i u mnogim radio i tv-centrima. Njena interpretacija donela joj je veliku popularnost kod ljubitelja narodne muzike i priznanja muzičkih stručnjaka.

Za interpretaciju je dobila nekoliko nagrada, od kojih su pored pomenute iz Kragujevca, značajne: Nagrada van konkurencije sa međunarodnog festivala u Langolenu (Velika Britanija, 1954. godine) za izuzetnu muzikalnost i virtuozitet i Nagrada „Vlastimir Pavlović Carevac“, 1966. godine. Sa Radojkom je 1956. godine snimljen muzički dokumentarni film za UNESCO.

Radojka Živković je bila i kompozitor igara — kola i pesama u narodnom duhu. Posebno se svojom originalnošću i neposrednošću ističu njena kola, koja, u srpskom savremenom narodnom stvaralaštvu, predstavljaju muzičke bisere. Neka od tih kola su: Radojkino kolo, Traktorsko kolo, Tinetovo kolo, Vrbničko kolo, Ćuprijsko kolo, Meraklijsko kolo, itd. Za svoje kompozicije je dobila brojne prve i druge nagrade.

Aktivna do svoje starosti, poslednji snimak za Radio Beograd realizovala je 1997. godine u studiju 6. Umrla je 14. avgusta 2002. godine u Beogradu u osamdesetoj godini života.

Godine 2019. Savez estradno-muzičkih umetnika Srbije (SEMUS) posthumno je Radojki Živković dodelio priznanje „Nacionalni estradno-muzički umetnik Srbije“.

Autor: RTV Biser