Ivo Andrić je bio jedan od najvećih jugoslovenskih pisaca 20. veka, čije je delo donelo ugled i međunarodno priznanje jugoslovenskoj književnosti. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost, a njegova najznačajnija dela su: “Ex ponto”, “Znakovi pored puta”, “Na Drini ćuprija”, “Travnička hronika”, “Gospođica”, “Prokleta avlija”.

Foto: mycupoftea.rs

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u selu Dolac u blizini Travnika. Detinjstvo je proveo u Bosni, a filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču i Krakovu. Doktorirao je književnost na Univerzitetu u Gracu, a zatim je započeo diplomatsku službu u Jugoslaviji. Svoju karijeru diplomate je završio kao jugoslovenski ambasador u Berlinu. Kada se 1941. godine Jugoslavija našla pod nemačkom okupacijom, Andrić se vratio u Beograd i tamo je živeo tokom i nakon Drugog svetskog rata.

Svoju književnu karijeru započeo je kao pesnik. Objavio dve zbirke stihova u prozi, “Ex Ponto” i “Nemiri“.

Njegov prvi roman, “Put Alije Đerzeleza“, objavljen je 1920. godine i već tada se primećuje dominantan motiv njegovog stvaralačkog procesa, a to je život u Bosni kroz koji istovremeno prikazuje univerzalne ljudske probleme. U periodu između dva rata, Andrić objavljuje tri zbirke pripovedaka pod nazivom “Pripovetke“, 1924, 1931. i 1936. godine.

Tokom Drugog svetskog rata, u slobodno vreme koje su mu okolnosti nametnule, Andrić piše svoja tri velika romana objavljena iste godine: “Na Drini ćuprija“, “Travnička hronika” i “Gospođica“.

Nobelovu nagradu dobio je 1961. godine, a nagradu od milion dolara u potpunosti je poklonio za razvoj bibliotekarstva.

Umro je 13. marta 1975. godine u Beogradu gde je i sahranjen.