Sima Pandurović rođen je u Beogradu 14. aprila 1883. godine. Bio je srpski pesnik, estetičar, esejista, kritičar, dramatičar i prevodilac.

Foto: Vikipedija

Pojavio se početkom XX veka sa pesnicima pesimizma, Milanom Rakićem  i Vladislavom Petkovićem Disom, a pod uticajem Bodlera i Edgara Alana Poa.

Kritika je oštro reagovala na njegovu prvu zbirku pesama „Posmrtne počasti“, prožetu pesimizmom. Kasniji stihovi misaono su složeniji, ali i u njima preovladava rezignacija. Ispevao je i niz rodoljubivih pesama.

Prvi svetski rat je proveo u internaciji u Boldogasonju i Nežideru, a po njegovom završetku bio je sekretar Ministarstva prosvete i pomoćnik upravnika Narodne biblioteke. Rano je počeo da peva, ali istovremeno je živio i radio na izdavanju i uređivanju časopisa. Još kao student, sa grupom književnih istomišljenika, osnovao je časopis Polet, zatim sa Disom uređivao Književnu nedelju, a posle Prvog svetskog rata osnovao časopis Misao. Pandurevićevo književno delo je obimno i raznovrsno: „Posmrtne počasti“, „Dani i noći“, a 1910. godine je u Narodnom pozorištu u Beogradu prikazana njegova drama „Na zgarištu“, koju je napisao sa Kostom Petrovićem. Za vreme Prvog svetskog rata Društvo hrvatskih književnika izdalo mu je sabrane pesme pod naslovom „Okovani stihovi“. Po oslobođenju ova zbirka je dopunjena i objavljena u Beogradu pod naslovom Stihovi.

Poslednja njegova zbirka pesama „Pesme“, sadrži 109 pesama koje je on sam izabrao uz izjavu da sve ostalo što je napisao u stihu odbacuje kao da nije napisano. Pandurevićeva dela iz oblasti književne kritike i estetike su: „Ogledi iz estetike“, „Razgovori o književnosti“, Bogdan Popović. Pandurović je mnogo i uspešno prevodio Molijerovog „Tartifa“ i Šekspirove tragedije i drame „Hamlet“, „Ričard III“, „Henri IV“, „Magbet“ i „kralj Lir“, sve sa Živojinom Simićem.

Umro je 27. jula 1960. godine u Beogradu.

Izvor: poezijasuštine.rs