Katarina Ivanović bila je jedna od tri slikarke koje su delovale i radile u Srbiji u 19. veku. Katarinu izdavaja i akademsko zvanje i članstvo u preteči Srpske akademije nauka, kao prve žene. Bila je i prva žena koja je u našoj umetničkoj istoriji naslikala istorijsku kompoziciju i portret druge žene. Ova nacionalna heroina, bila je žena u jednom muškom svetu, koja je Srbiji ostavila svoja dela i sredstva da brinu o njima.

Vikipedija

Katarina Ivanović rođena je 1811. godine u Vespremu (grad u Mađarskoj). Kažu da nije dobro govorila srpski jezik. Međutim, to je nije sputavalo da bude veliki patriota, dobrotvor i rodoljub.

Katarina Ivanović je slikarstvo učila u Pešti, a zatim u Beču, na Slikarskoj akademiji. Usavršavala se u Parizu. Za razliku od srpskih slikara toga vremena, koji su se uglavnom bavili crkvenim slikarstvom, ona je radila portrete, mrtvu prirodu, žanr i istorijske kompozicije. Neke njene slike su među najboljima u srpskom klasicizmu, poput „Portreta knjeginje Perside Karađorđević“, „Autoportreta“, „Korpe s grožđem“…

Ukupno je svoja 23 rada poklonila Narodnom muzeju u Beogradu 1874. i 1880. godine, a za njihovo održavanje, ostavila je zadužbinu od hiljadu forinti. Njeni radovi ispunjuju gotovo celo jedno odeljenje Narodnog muzeja. U pismu koje je uputila Srpskom učenom društvu, po prijemu u društvo, između ostalog je zapisala:

„Ja, kojoj su dani izbrojani zadovoljno umirem, a Vama Gospodo moja za ljudstvo, za rod mili, za uveličavalje ljubljene domovine Vaše, dug i srećan život želeći, i večnu hvalu Vam za dično mi odlikovanje odavajući, jesam.”

Legat koji je ostavila u Narodnom muzeju, posle njene smrti uziman je kao primer rodoljublja, kao i svesti da je Beograd već tada predstavljao kulturno središte celokupnog srpskog naroda, bez obzira na to u kojoj državi živi.

Umrla je u Stonom Beogradu 1882. godine i prvobitno je tamo sahranjena. Inicijativom Društva prijatelja Narodnog muzeja, njeni posmrtni ostaci, zajedno sa nadgrobnim spomenikom preneti su 1967. godine u Beograd, na Novo groblje i smešten kod spomen-kosturnice iz Prvog svetskog rata, u Aleji narodnih heroja.

Prva je žena, odnosno devojka sa ovih prostora, koja je naslikala ženski, odnosno devojački portret. Ne računajući svoje autoportrete iz 1834. iz 1835, radi se o portretu Anke Topalović, rođene Nenadović iz 1837. godine, nastao za vreme boravka u Beču i spada u rane radove. Portret je prikazan u eksterijeru i izrađen je po porudžbini, povodom Ankinog venčanja sa Milosavom Topalovićem, trgovcem iz Кragujevca. Na portretu, Anka nosi izrazito svečanu i raskošnu građansku nošnju balkansko-orijentalnog stila. Sve do polovine XIX veka, portretisanje žena u Кneževini Srbiji bilo je rezervisano za najviše vladajuće kneževske porodice. Anka Topalović pripadala je kneževskoj porodici Nenadović iz Brankovine. Njana starija sestra Persida (1813—1873) bila je supruga kneza Aleksandra Кarađorđevića (1806—1885). Slika se nalazi u stalnoj postavci Galerije Matice srpske u Novom Sadu.

Većina njenih slika nalazi se u posedu Narodnog Muzeja u Beogradu, a nekoliko pripada Galeriji Matice srpske. oznato je ukupno četrdeset i osam njenih dela, ali je samo trideset i osam sačuvano, dok je deset izgubljeno i poznato samo posredno.

Preminula je 22. septembra 1882. godine u Stonom Beogradu u Mađarskoj.