U okviru ovogodišnjeg FEDRAS-a, kao deo pratećeg programa, organizovano je veče posvećeno velikanu srpskog glumišta Momčilu Ćiri Životiću, rodom iz sela Kula, opština Malo Crniće.

NPB

O glumačkim dometima, kao i njegovim počecima bavljenja pozorišnom umetnošću, govorili su njegovi prijatelji i kolege. Osim glumom, Ćira Životić se bavio i pisanjem, objavio je tri knjige pod nazivom „Čarobnjaci scene“ koje opisuju lični život autora, njegov put od malog sela do scene Narodnog pozorišta u Beogradu, čiji je bio stalni član, ali i opise predstava u kojima je igrao, kao i anegdote sa proba i gostovanja.

Lepomir Ivković, glumac Narodnog pozorišta iz Beograda

Kako je Ćira Životić započeo svoju višedecenijsku karijeru u pozorištu, opisao je u jednoj od svojih knjiga.

„Bilo je to u gimnaziji u Požarevcu. Prelaskom iz sela u grad 1941. godine, počeo sam da odlazim na amaterske predstave, jer tada nije postojalo profesionalno pozorište u Požarevcu. Posle rata kada je osnovano profesionalno Oblasno narodno pozorište u Požarevcu, postao sam njegov redovni posetilac. Imao sam najboljeg druga Bogića Boškovića Tureta koji je bio u dramskoj sekciji „Razvitka“. „Razvitak“ je bio kulturno-umetničko društvo požarevačke gimnazije. A, onda, jednog dana 1947. godine, došao je moj drug Ture:

  • Slušaj, burazeru, ‘ajde dođi večeras u salu gimnazije, imamo probu dramske sekcije. Razboleo mi se jedan član, pa nemamo u jednočinski koju spremamo, dedu koji umire na kraju. Za nedelju dana treba da nastupimo na Gradskom festivalu dramskih sekcija“ u sali pozorišta. Imaš da naučiš stranicu teksta, to je sam kraj jednočinke, jedna mala scena.
  • Jesi ti, Ture, lud?! Ja to niti umem, niti hoću.
  • Ti voliš pozorište i često ideš da gledaš.
  • Ja volim da gledam, a nema smisla da se i sam time bavim. Ne dolaziš u obzir, izbriši to iz glave!
  • Ama, ko traži od tebe da imaš smisla i da umeš. Molim te, kao najboljeg druga da mi učiniš i pomogneš da izađemo na takmičenje. Putovaćemo, burazeru, uvek novo društvo, puno novih devojaka. Razumeš?
  • Ma, znam, sve je to lepo, ali kako ću da glumim kad ja to ne umem?
  • Ne moraš ni da umeš da glumiš, samo nauči da kažeš tekst. Zalepićemo ti brkove i bradu jer igraš dedu, pa ti pričaj k’o tvoj deda. ‘Ajde, ne zezaj brate.
  • A, može li da me niko ne prepozna?
  • Ma, ništa ne brini. Imaš periku, bradu, brkove. Ni rođena majka te neće prepoznati.

Onaj deo priče o putovanjima u susedne gradove i druženje sa njihovim gimnazijalcima je pobedilo i ja sam prihvatio ponudu.

Došao je dan predstave. Zalepili su mi brkove i bradu. Izgovorio sam ceo tekst, sećam se, kao u bunilu. Na tom festivalu dramskih sekcija, dobio sam nagradu za postignuti umetnički rezultat. Iduće školske godine, odmah negde na početku, dolazeći u školu, prišao mi je opet moj drug Ture.

  • Slušaj! Došao je kod nas u školu reditelj iz našeg pozorišta Miki Milovanović. Hoće da režira „Izbiračicu“, Koste Trifkovića. Rekao je da hoće tebi da podeli jednu ulogu, pošto si mu se dopao, gledao je prošli festival amaterskih pozorišta.
  • Znam, verujem to o dopadanju, dobio sam i nagradu za tu ulogu. Ali, ja ne verujem da imam bilo kakvog smisla za taj posao. Zahvali mu za ponudu i kaži mu da odbijam ulogu, ako je i glavna.
  • Grešiš, burazeru! Pozorište je divna stvar, ali, tvoja volja.

Sreo sam Mikija Milovanovića, znao sam ga iz pozorišta, bio je glumac i zaustavio me je.

  • Dobar dan! Rekao mi je tvoj drugar Ture da nećeš da igraš u „Izbiračici“.
  • Tačno ste obavešteni. Nije da neću, nego ne umem ja to.
  • A, otkud znate, dobili ste već jednu nagradu. Kao talenat ste osvojili ceo žiri, uključujući i mene.

I reč po reč, ubedi on mene da prihvatim ulogu. Dobio sam da igram oca Malčike. Ne znam kako sam igrao, ali sam na Gradskom festivalu amaterskih društava dobio nagradu za glavnu mušku ulogu. A, onda, Vlada Ilić, upravnik Oblasnog narodnog pozorišta u Požarevcu, na predlog glavnog reditelja tog pozorišta Miroljuba Milovanovića, pozvao je Bogića Boškovića Tureta i mene da prihvatimo njegov predlog i ostanemo kao glumci, a da fakultet studiramo privremeno. – Kako? – zapitao je Ture. – Samo vi prihvatite. Poslaću predlog Ministarstvu kulture da vas postavi za glumce, jer nemamo dovoljno mladih glumaca i oni će prihvatiti, o tome vi ne brinite. Plata će vam od danas biti 3.600 dinara. Samo je problem na vama da li prihvatate ponudu.

Tada je bio takav zakon i moglo se. Otvarala su se pozorišta skoro u svim gradovima. Ture je odmah pristao. Ja sam rekao da, kobajagi, moram da pitam roditelje. Pristao je. Otišao sam u selo i pitao oca kolika mu je plata. Bio je učitelj preko dvadeset godina.

  • A, što te to zanima? – upitao me je.
  • Onako, bezveze. – rekao sam. Nisam hteo da kažem pravi razlog.
  • 200 dinara. Imam i neki dodatak na tebe i na tvoju majku dok ne završiš školu. A zašto pitaš?
  • A, bezveze, onako.

Odmah sam otišao u Požarevac i prihvatio upravnikovu ponudu. Kad su roditelji saznali, nisu se složili sa mojom odlukom i prekinuli su svaki kontakt sa mnom. Bilo mi je krivo, ali povratka nije bilo…“, opisuje svoje prve susrete sa pozorištem Ćira Životić u jednoj od svojih knjiga.

Na večeri posvećenoj njemu, na ove trenutke nas je podsetio Lepomir Ivković, glumac Narodnog pozorišta iz Beograda, rodom iz Kališta, Ćirin kolega, čitajući odlomke iz njegovih knjiga.

O životu i radu, ljubavi prema pozorištu, ulogama, svom dobročinstvu Ćire Životića pričali su i Cisana Murusidze Čolović, rediteljka iz Beograda, Boško Puletić, dramski umetnik, Milisav Milenković, dramaturg i Novica Stojimirović, violinista, prvi laureat Carevčeve nagrade.

Ćira Životić je rođen 8. marta 1931. godine u selu Кula, opština Malo Crniće, kod Požarevca. Maturirao je u Požarevačkoj gimnaziji, a nakon toga upisuje Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju (danas FDU) na kojoj je diplomirao 1954. godine u klasi Radomira Raše Plaovića.

Saradnju sa Narodnim pozorištem u Beogradu započeo je još kao student, 1951. godine.

Posle penzionisanja 1991. godine, nastavio je da igra u matičnom pozorištu u predstavama koje su se održale na repertoaru.

Jednu od najupečatljivijih uloga (Stranka G. „Valentin“) ostvario je u predstavi „Кategorički zahtev“, po tekstu Borislava Pekića, u režiji Bore Grigorovića (premijera 11. mart 1978.).

Igrao je i u više televizijskih drama i serija na Televiziji Beograd. Preminuo je 10. maja u 89. godini.

Momčilo Ćira Životić i Lepomir Ivković nisu jedini glumci koji su od amatera otišli u profesionalce. Sreću da se otisnu u profesionalne vode imao je i Mihajlo Nestorović, Marija Stojićević Petrović, dok je Milisav Milenković otišao put dramaturgije i koji je najvećim delom zaslužan što je Malo Crniće poznato, ne samo kao opština u Braničevskom okrugu, već kao mesto u kojem se održava jedan od najstarijih festivala amaterskih pozorišta – FEDRAS.

Autor: RTV Biser