Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici proslavljaju Svetog Trifuna kao velikomučenika koji je stradao za hrišćansku veru, ali i kao zaštitnika bračne ljubavi i vernosti, koje su temelj hrišćanskog učenja.
Sveti Trifun, koga posebno poštuju vinogradari i vinari, a neke porodice slave i kao svoju krsnu slavu, rođen je u trećem veku u selu Kampsadi u Frigiji. Poticao je iz siromašne, ali pobožne porodice. Predanje kaže da je još kao dete imao dar isceljenja, pa su vernici verovali da može da izgoni zle duhove i pomaže bolesnima. Hrišćansko učenje naglašava da je bračna ljubav Božji blagoslov, a bračni zavet neraskidiv. Svojom verom, životom i stradanjem, Sveti Trifun svedoči upravo o toj odanosti Hristu i hrišćanskim vrednostima. Njegovo žitije zabeleženo je u „Ohridskom prologu“ vladike Nikolaja Velimirovića, gde se navodi da je postradao 250. godine u Nikeji, pogubljen po naređenju rimskog cara Dakija. Vladika Nikolaj opisuje njegovu skromnost i čudotvornu moć, ističući da je kao dečak čuvao guske i da je uspeo da pomogne bolesnoj kćeri cara Gordija. Po sopstvenoj želji, sahranjen je skromno u svom rodnom mestu Kampsadi u Frigiji.
Na dan Svetog Trifuna vinogradari odlaze u vinograde, orezuju lozu i zalivaju čokote vinom, verujući da će tako obnoviti snagu vinograda nakon zime i podstaći njegov rast u proleće.
Vernici mu se takođe mole za zaštitu polja od poplava, grada i štetočina, čuvajući tradiciju poštovanja ovog svetitelja,
