Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici danas obeležavaju praznik Prepodobnog Antonija Velikog, jednog od najznačajnijih svetitelja rane hrišćanske istorije i utemeljivača monaškog života.
Prepodobni Antonije Veliki živeo je od sredine III do sredine IV veka i, prema crkvenom predanju, doživeo je više od sto godina. Smatra se ocem hrišćanskog monaštva, a njegov život i podvig ostavili su neizbrisiv trag u duhovnoj istoriji pravoslavlja.
Rođen je 251. godine u selu Komi, u blizini Herakleopolja u Gornjem Egiptu, tada delu Rimske imperije, u imućnoj hrišćanskoj porodici. Nakon smrti roditelja, kada je imao svega 18 godina, razdelio je celokupno nasledstvo siromašnima, dok je sestru zbrinuo u zajednici hrišćanskih devica. Ubrzo potom povukao se u pustinju, gde je proveo narednih osam decenija u molitvi, postu i podvižničkom životu.
Isprva je živeo u blizini rodnog mesta, čak i u jednoj grobnici, baveći se drvodeljstvom i razmišljanjem o Svetom pismu. Ljude je retko viđao – uglavnom kada bi mu donosili hleb i so u zamenu za rukotvorine ili kada bi odlazio na bogosluženje.
Crkveno predanje svedoči da je Prepodobni Antonije vodio tešku unutrašnju borbu sa raznim iskušenjima. Često je govorio o napadima sumnje, griži savesti zbog sestre, kao i o telesnim iskušenjima, kojima je odolevao postom, molitvom, bdenjem i smirenjem. Neprestano je pomerao granice svog podviga, smatrajući da duhovni rast nema kraj.
Prema predanju, đavo mu se na kraju javio u liku malog crnog dečaka, priznajući poraz. Sveti Antonije je u tom javljanju prepoznao pokušaj da padne u greh gordosti, te je đavola razobličio i odbacio, nakon čega ga, kako se veruje, više nikada nije video.
Iskušenja Svetog Antonija Velikog vekovima su inspirisala brojne hrišćanske umetnike i teologe, a često se tumače i kao simbol borbi savremenog čoveka koji teži hrišćanskom idealu u današnjem svetu.
Narodno verovanje i običaji kažu da bi vernici danas, za zdravlje i duhovnu snagu, trebalo da izgovore sledeći tropar:
Tropar (glas 4):
„Prirodom si podražavao revnitelja Iliju, sledovao si stazama Jovana Krstitelja, oče Antonije, pustinjski si bio žitelj i vaseljenu si utvrdio tvojim molitvama: Zato moli Hrista Boga da spase duše naše.“
