Borisav Stanković je bio jedan od najznačajniji pripovedača svog vremena. Po tematici on je najizrazitiji regionalista među našim realistima, a po psihologiji likova, postupku i stilu jedan od začetnika naše moderne proze.

Foto: Vikipedija

Borisav Stanković je rođen u Vranju 31.03.1875. godine. Rano je ostao bez roditelja pa je odrastao uz babu Zlatu i njene priče o starim vremenima. Posle gimnazijskog školovanja u Vranju i Nišu, završio je prava u Beogradu. Radio je kao državni činovnik poslove koji nisu imali nikakve veze sa njegovim književničkim afinitetima i ambicijama. Vezan za zavičaj, i to zavičaj vremena koje je prohujalo, Stanković je u njemu nalazio teme za svoje pripovetke, romane i drame. Nije imao afiniteta za savremenost i savremena zbivanja, još manje za nova književna strujanja – ostajao je izvan savremenih tokova, u svom svetu staroga Vranja. Ponirao je u prošlost i tamo pronalazio nesrećne ljude, promašene sudbine, večite bolnike i patnike.

U književnost je ušao tiho, zbirkom Iz starog jevanđelja (1899) koja, arhaičnim naslovom, nije privukla značajniju pažnju. Tek će njegove pripovetke objavljene u časopisima i listovima i zbirke Stari dani (1902) i Božji ljudi (1902) predstaviti Stankovića kao najjači pripovedački talenat koji je ikada bio u srpskoj književnosti (Jovan Skerlić).

Roman Nečista krv (1910) još više je učvrstio uverenje da se u srpskoj književnosti pojavio rasni pripovedač. Pored toga, ostala su iza Stankovića i dva nedovršena romana: Gazda Mladen i Pevci. Drama Koštana (1902) imala je uspeha i predstavila je Stankovića kao dramskog pisca. Međutim, ni kasnije drame Tašna i Jovča nisu Stankoviću obezbedile mesto značajnog dramskog pisca. Napadan zbog saradnje u okupacijskom listu za vreme Prvog svetskog rata, Stanković se povukao u sebe, prestao da stvara i umro, usamljen i razočaran, 1927. godine u Beogradu.
Delo Bore Stankovića vezano je isključivo za Vranje, njegovo podneblje i njegove ljude, ali ne za Vranje piščevog vremena, nego vreme koje je prohujalo i vremena na prelazu iz starih u nove društvene odnose. Baš zato je to vreme i bilo ispunjeno društvenim potresima i ličnim dramama, koje je Stankovićev stvaralački nerv dobro uočio i majstorski pretočio u pripovetke, romane i drame.