Dragoslav Dragan Nikolić je jedan od najznamenitijih i najpopularnijih srpskih glumaca. Važi za predstavnika beogradskog šarma, šmekera sa karakterom gospodina, nacionalnu klasu, legendu srpskog glumišta, jednog od najvećih frajera YU filma, itd. Rođen je 20. avgusta 1943. godine u Beogradu, a preminuo je 11. marta 2016. godine posle duge i teške bolesti.

Pinterest

Glumčevi roditelji su se zvali Jelena i Dušan, a poreklom su iz Jagodine i Berana. Prvobitno prezime porodice je bilo Živković, ali deda Radonja ga je promenio u Nikolić zbog pradede koji se zvao Nikola. Dragan je imao starijeg brata Miroslava koga je smatrao svojim uzorom. Detinjstvo je proveo u naselju Crveni krst, u Požarevačkoj ulici. U blizini je bio Dom kulture „Božidar Adžija“, a vreme je provodio u bioskopu, pozorištu i na igralištu koje su napravili njegov otac i očevi njegovih drugova. Nazvali su ga SK „Gtom“ i tu su igrali fudbal, zakazivali tuče, itd. Uzor Draganove generacije je bio Bata Živojinović pa su ga pratili i sa njim se identifikovali.

Nakon osnovne škole, upisao je Četrnaestu beogradsku gimnaziju, ali premešten je u Ekonomsku školu. Tamo je proveo dve godine i kao sedamnaestogodišnjak je položio prijemni ispit na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju na kojoj je diplomirao glumu. Izjavio je da je na prijemnom ispitu imao ogromnu želju da uspe pa je na profesorkino pitanje da li ume da peva, skočio na sto i sa zamišljenom gitarom u rukama počeo da se dere iz sveg glasa. Pripremio je monolog Toma iz „Staklene menažerije“ Tenesija Vilijamsa i recitaciju, ali je pevao pesmu „24.000 poljubaca“ Adrijana Ćelentana. Profesori su bili u šoku, ali primljen je uz konstataciju: „Tolika doza bezobrazluka i upornosti, taj će verovatno smeti da se bavi ovim poslom, od njega će biti nešto.“ U mladosti je bio reli-vozač, ljubitelj glisera i zaljubljenik u Adu Ciganliju i reku Savu.

Filmsku karijeru otpočinje 1964. godine manjom ulogom u filmu „Pravo stanje stvari“, tada je potpisan krštenim imenom Dragoslav Nikolić. Zasluge za izmenu nadimka na mestu imena duguje grešci na kraju televizijske serije „Dovoljno je ćutati“ iz 1965. godine kada mu je u kaironu za uloge umesto imena stavljen nadimak koji će obeležiti njegovu karijeru.

Prvu značajniju glavnu ulogu ostvario je ulogom sezonskog radnika labilnog morala koji pogine, a da nije našao svoje mesto u društvu i u životu (osobine i mnogih njegovih kasnijih likova) u filmu „Kad budem mrtav i beo“ (1967) Živojina Pavlovića, za koju je (s onom u filmu „Tri sata za ljubav“, (1968) F. Hadžića) nagrađen diplomom na festivalu u Puli 1968. Glumačko sazrevanje, sa nizom uspelih kreacija likova iz svoje generacije, donosi mu 1985. Oktobarsku nagradu grada Beograda za „kreativnu sposobnost da uzbudljivo predoči lik velikog psihološkog raspona“ (uloga nasilnika Gare u filmu „Život je lep“ Bore Draškovića).

Glavne i veće sporedne uloge ostvario je u više od trideset filmova; ističu se još „Horoskop“ (B. Drašković, 1969); „Bube u glavi“ (M. Radivojević, 1970), „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ (B. Čengić, 1971), „Mlad i zdrav kao ruža“ (J. Jovanović, 1971), „Bez reči“ (M. Radivojević, 1972, Car Konstantin u Nišu), „Kičma“ (V. Gilić, 1975), „Nacionalna klasa“ (G. Marković, 1979, Car Konstantin), „Ko to tamo peva“ (S. Šijan, 1980), „Banović Strahinja“ (V. Mimica, 1981), gde je za ulogu turskog pljačkaša Alije nagrađen Zlatnom arenom u Puli, „Sezona mira u Parizu“ (P. Golubović, 1981), „Nešto između“ (S. Karanović, 1983), „Balkan ekspres“ (B. Baletić, 1983), „Obećana zemlja“ (V. Bulajić, 1986), „Poslednji krug u Monci“ (A. Bošković, 1989), „Original falsifikata“ (D. Kresoja, 1991).

Nastupa i u kratkim igranim filmovima te na televiziji; veliku popularnost kod mlađe publike doneo mu je lik Prleta iz filmova i televizijskih serija „Otpisani“ (1974) i „Povratak otpisanih“ (1976), režisera Aleksandra Đorđevića, a istakao se i u seriji šou programa „Obraz uz obraz“, zajedno sa suprugom Milenom Dravić.

Godine 2000. dodeljena mu je Nagrada „Pavle Vuisić“, koja se dodeljuje glumcu za životno delo.

Od septembra 2011. do 2013. godine, bio je voditelj popularnog svetskog kviza „Multimilioner“ na TV Pink.

Pozorište

Što se pozorišnih uloga tiče, Dragan Nikolić je, prvenstveno, bio član „Boško Buha“, a zatim Ateljea 212, Beogradskog dramskog pozorišta i Zvezdare teatar. Atelje 212 je smatrao svojim skloništem, a pozorište azilom za glumce.

Kao stalni član ansambla Pozorišta Atelje 212, u kojem je od 1969. godine, ostvario je mnogo uloga i vrlo uspešnu pozorišnu karijeru. Glumio je u predstavama: „Generalska užina“ (Rober), „Veza“ (Kauboj), „Kosa“ (Berger), „Rano jutro“ (Len), „Ziger-Zager“ (Hari Fliton), „Derviš i smrt“ (Muselim), „Lulu“ (Džek Trbosek), „Tom Pejn“ (Tom Pejn), „Maratonci trče počasni krug“ (Đenka Đavo), „Sladostrasnici-Karamazovi“ (Mladi gospodin), „Portnojeva boljka“ (Aleksandar Portnoj), „Molijer“ (Markiz d’Orsinji), „Kod lepog izgleda“ (Maks), itd.

U Zvezdara teatru je uspešno igrao u predstavama: „Ptić i ptica“, „U plamenu strasti“, „Malo ljubavi, malo mržnje“ i „Urnebesna tragedija“. U Beogradskom dramskom pozorištu je glumio u predstavi „Frederik“.

  1. i 1983. godine je igrao u pariškom pozorištu „Theatre de la Ville“ u predstavama „Na dnu“ Maksima Gorkog i „Majstor i Margarita“ Mihaila Bulgakova. Pošto je sujeveran, nije želeo da ode kod Jugoslovena koji je u gradu svetlosti i ljubavi proricao sudbinu kraljevima, prinčevima i drugim važnim ličnostima iz celog sveta. Međutim, on je došao na Draganovu predstavu i poslao mu je telegram u kome je pisalo: „Moje zvezde su večeras sa tobom.“ Uprkos brojnim ponudama koje je dobio, glumac se ipak vratio u rodni Beograd jer mu je nedostajao Crveni krst i društvo.

Smatrao je da je preduslov za bavljenje glumom mašta. A on ju je imao na pretek. U detinjstvu je mnogo više zamišljao da nešto ima, nego što je zaista imao. Trudio se da sačuva dete u sebi jer se ono rađa kao tabula raza i samo okolina i vaspitanje može da ga iskvari.

Narušeno zdravlje

Od 2011. godine je prestao da prihvata pozorišne uloge zbog problema sa kičmom, a od 2015. godine nije mogao da snima jer je oboleo od raka debelog creva. Početkom godine se operisao, ali zdravstveno stanje mu se pogoršalo zbog problema sa plućima. U februaru ga je na Klinici za digestivne bolesti Kliničkog centa operisao vrhunski stručnjak prof. dr Zoran Krivokapić. Neko vreme je proveo na aparatima jer nije mogao samostalno da diše. Glumac je za manje od osam meseci tri puta hospitalizovan.

Lečio se u Vrnjačkoj banji, ali je preminuo 11. marta u jutarnjim časovima na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Sahranjen je 13. marta na Novom groblju.

Bračni par nije želeo da u medijima komentariše o glumčevom zdravlju smatrajući da je to njihova privatna stvar. Kada je izlazio iz bolnice, novinarima je rekao da ga puste da umre na miru. Takođe je izjavio: „Ne mogu više da se mučim, nemam snage da se borim, znam da ću svakako umreti. Samo želim da odem dostojanstveno. Hoću da me narod pamti kao velikog Dragana Nikolića, a ne kao bolesnog starca koji umire u mukama.“

Povodom glumčeve smrti, ansambl njegove matične kuće, Ateljea 212, se 11. marta zajedno sa publikom oprostio od legendarnog glumca. Tri dana kasnije mu je priređen veličanstven oproštaj na velikoj sceni „Mira Trailović“ gde je došao veliki broj ljudi koji su 15 minuta tapšali dok su se čuli zvuci legendarne pesme „Flojd“. Beograd se u suzama oprostio od legende, a pored supruge, rodbine, prijatelja, kolega, i nekoliko hiljada građana ga je ispratilo na večni počinak.

Brak dug četiri i po decenije

Osim po ulogama, glumac je bio poznat i po skladnom porodičnom životu i braku koji je imao sa suprugom Milenom Dravić. Heroinu srpskog filma je upoznao 1969. godine jer su zajedno glumili u „Horoskopu“ režisera Bore Draškovića. Ona je bila velika zvezda, a on glumac u usponu. Prvo su bili prijatelji, a svoju ljubav su krunisali 31. decembra 1971. godine u pauzi snimanja novogodišnjeg programa „Kako su se volele dve budale“.

Skoknuli su do opštine Vračar gde su se venčali, a kuma im je bila koleginica Jelisaveta Seka Sabljić. Posle toga su otišli na ručak da proslave, a onda su se vratili na snimanje kao da se ništa nije dogodilo. Ovaj, naizgled, ishitren potez rezultirao je brakom za ceo život. Milena i Dragan su postali omiljeni glumački par i najlepši par SFRJ. Decu nisu imali.

Isticali su da su jedno drugome najveća podrška i najstroži kritičari. Dragan je o njihovom braku rekao: „Za brak koji traje četiri decenije može da se nađe više razloga da se on prekine, nego da opstane. Ali, najlakše je nešto preseći i završiti, mnogo je teže boriti se da se brak sačuva. Ponekad i mala svađa može osvežiti dan. Ponekad je potrebno i biti ljubomoran, jer je i to jedan od pokazatelja ljubavi.“

Tri velike tragedije

Pored uloga i lepih događaja, Draganov život su obeležile tri smrti posle kojih nije bio isti čovek. Prva tragedija je smrt brata Miroslava koji mu je bio uzor. On je preminuo na Draganov rođendan zbog čega je glumac prestao da ga slavi. Bio je na ivici depresije, ali se nije predao. Druga je smrt majke za koju je bio vezan i koju je negovao sa suprugom. Poslednji udarac je bio odlazak kolege i prijatelja Bore Todorovića sa kojim je četiri decenije bio nerazdvojan.

Autobiografija

Iako je važio za seks simbol srpskog filma, Dragan Nikolić je bio skroman čovek i gospodin sa neverovatnom harizmom. Planirao je da snimi film o svom životu, ali, na žalost, taj projekat nije uspeo da realizuje. Poslednjih godina je pisao autobiografiju koja je obuhvatala najzanimljivije događaje iz njegovog života. Novinarka Rada Stanković, glumčeva dugogodišnja prijateljica, je izjavila da je završio devet glava, ali da ne zna da li će to biti dovoljno za knjigu.

Humanitarni rad

  1. godine se u medijima pojavila vest da bračni par planira da jednog dana svoju imovinu, koja uključuje brojne nagrade, diplome i priznanja, daruje Jugoslovenskoj kinoteci. Na taj način bi podstakli mlade umetnike da istraju u svom pozivu i da ulažu u sebe.

Dragan Nikolić je bio veliki humanitarac, ali o svojim delima nikada nije javno govorio. Samo najbliži članovi porodice i prijatelji su bili upućeni u ono što je radio.

Šakom i kapom je pomagao sirotinji i svima koji su bili u nevolji. Njegov jedini komentar na to bio je: „Kad imam, dam“.

Bračni par je za vreme krize uspeo da sakupi novac kako bi vremešni Golf zamenili novim automibilom. Kada su krenuli da ga kupe, on nije hteo da upali. Vratili su se u stan da pozovu prijatelja da ih vozi, ali videli su prilog o dečaku kome je bila potrebna operacija očiju. Složili su se da im novi auto nije potreban i sa prijateljem su otišli u selo gde je dečak živeo i dali su novac njegovim roditeljima.

Poslednji boem

Bez problema je ostavio cigarete, ali je nastavio da se sa prijateljima druži u kafani. Dragan je jedan od poslednjih istinskih beogradskih boema. Bio je redovan gost u kafiću „Talija“, blizu Kalenićeve Pijace. Prvo je naručivao kafu, a zatim tri vodke što je bila njegova mera. Sa uživanjem je konzumirao alkohol, ali nikada u prevelikim količinama.

Često je bežao u prirodu i na Adi je pripremao pastrmku na kiselom mleku ili lešo ribu. Na taj način se trudio da izbegne duševnu ekološku katastrofu. Nije se opterećivao godinama i živeo je veoma burno zbog čega nije imao osećaj da je u braku skoro pet decenija.

Posebno je bio blizak sa pokojnim glumcem Batom Stojkovićem koji ga je, na neki način, usvojio. Smatrao ga je svojim sinom i dopuštao mu je šale koje bi drugima zamerio.

Tihi i Prle

Dragan Nikolić i Voja Brajović su se upoznali u kafani „Proleće“ gde su se svi družili, bez obzira na materijalno stanje i druge nevažne klasifikacije. Iako su kao dvojac najpoznatiji kao Tihi i Prle, moćniji tandem su bili u predstavi „Posetilac“ po tekstu Erika Emanuela Šmita. Voja je tumačio ulogu Sigmunda Frojda kom nacisti u Beču odvode ćerku. Gaga je imao ulogu Boga koji u fraku, sa leptir mašnom ulazi kroz prozor Frojdove kancelarije i otpočinje raspravu sa ateistom u beznađu.

Autor: RTV „Biser“, Izvor: Biografija.org