Emil Zola je bio francuski romanopisac i osnivač i predstavnik naturalističkog pravca. On je bio glavna figura u političkoj liberalizaciji Francuske i oslobađanju lažnog optuženog i osuđenog vojnog oficira Alfreda Drajfusa, što je on iskazao u renomiranom novinskom naslovu  J’Accuse…! Zola je bio nominovan za prvu i drugu Nobelovu nagradu za književnost 1901. i 1902. godine.

Foto: publicfigure.me

Zola je rođen u Parizu, 2. aprila 1840. godine. Od oca Italijana nasleđuje živ temperament i neisušnu energiju kojom će braniti svoje književne i društvene poglede. Godine 1898. upleten je u aferu Drajfus pišući otvoreno pismo predsedniku Republike u kojem je tražio reviziju procesa.

Iako je u književnost ušao kao romantičar, Zola se u kasnijim delima ne zadovoljava metodama objektivnog realizma, već pod uticajem naglog razvoja prirodnih nauka pokušava da i u litereturi uvede naučne metode, te razvija teoriju tzv. eksperimentalnog romana.

Svoje teoretske poglede nastojao je ostvariti u ciklusu „Rugon-Makarovi“ ili „Prirodna i društvena istorija jedne porodice pod Drugim carstvom“, gde je u 20 romana prikazao fizičko i moralno propadanje pojedinih članova porodice Rugon-Makart usled njihovog hereditarnog opterećenja; ujedno je i dao i presek kroz razne društvene sredine u doba Drugog carstva i oživeo preko 1000 lica.

Među romanima iz tog ciklusa nelaze se i najpoznatija Zolina dela kao: Trbuh Pariza, Jazbina, Nana, Žerminal, Čovek-zver i dr.

Manje su značajniji njegovi kasniji ciklusi „Tri grada“  i nedovršena tetrologija „Četiri jevanđelja“ – Plodnost, Rad, Istina i Pravda, Travail, Vérité, Justice (nedovršeno).

Mada je Zola nesumnjivo jedan od najznačajnijih francuskih književnika, visoku umetničku vrednost dostiže jedino u opisima masovnih scena, gde je pravom epskom snagom znao prikazati instinkt gomile, dok mu je glavni nedostatak u površnoj karakterizaciji likova i nedostatku psihološke uverljivosti.

Preminuo je u Parizu, 29. septembra 1902. godine.