Prema starim srpskim narodnim verovanjima, od 10. do 19. januara, odnosno do praznika Bogojavljenja, traju takozvani „nekršteni dani“ – period za koji se veruje da nosi posebnu simboliku i oprez u svakodnevnom životu.
Narodno predanje kaže da je to vreme između Božića i Hristovog krštenja, pa se smatralo da je svet tada „otvoren“ i izložen raznim nevidljivim silama. Zbog toga su se ljudi u prošlosti trudili da noću ne izlaze iz kuće, a ako bi morali, nosili bi sa sobom beli luk, krst ili metalni predmet kao simbol zaštite.
U pojedinim krajevima Srbije i danas se pamte običaji da se tokom nekrštenih dana ne prede, ne tka i ne pere veš, kao i da se ništa belo ne ostavlja napolju, naročito dečja odeća. Verovalo se da bi se preko tih predmeta moglo naškoditi deci. U nekim selima, posebno u istočnoj Srbiji, kuće su se uvečer „zatvarale“ zavesama ili roletnama, a voda se nije pila tokom noći.
Posebna pažnja pridavala se i deci rođenoj u ovom periodu. Po narodnom verovanju, ona bi svake godine u vreme nekrštenih dana nosila posebnu košulju kao vid simbolične zaštite.
Iako danas ove priče pripadaju narodnoj tradiciji i folkloru, mnogi ih i dalje prepričavaju kao deo kulturnog nasleđa. Zanimljivo je i to da su nekršteni dani uvek mrsni – ne posti se ni sredom ni petkom – dok je jedini dan posta u tom razdoblju Krstovdan, koji pada neposredno uoči Bogojavljenja.
