Badnjak je jedan od najvažnijih i najprepoznatljivijih simbola Božića u srpskoj tradiciji. U kuću se unosi na Badnje veče, dok se na Božić njegovom grančicom, uz posebne želje i molitve, džara vatra kako bi se prizvala sreća, zdravlje i blagostanje u domu.
Prema običaju, badnjak u kuću unosi domaćin. Na pitanje ukućana „Ko je?“, on odgovara: „Badnjak vam dolazi u kuću“, dok ga domaćica dočekuje rečima: „Dobro veče, badnjače“, posipajući ga žitom iz sita. Domaćin potom desnom nogom prelazi prag i pozdravlja ukućane rečima: „Srećno vam Badnje veče“, na šta ukućani uzvraćaju: „Bog ti dobro dao i sreće imao“. Unoseći badnjak, domaćin kvoca kao kvočka, dok za njim domaćica i deca pijuču kao pilići, simbolizujući plodnost i napredak porodice.
Na božićno jutro položajnik granom badnjaka džara vatru, izgovarajući želje: „Koliko varnica, toliko parica. Koliko varnica, toliko zdravlja“, nabrajajući sve ono što domaćin želi ukućanima u godini koja dolazi.
I dok su običaji vezani za unošenje badnjaka i proslavu Božića dobro poznati, često se postavlja pitanje – šta sa badnjakom nakon praznika? Iako za njegovo iznošenje ne postoje posebni rituali, važno je znati da se sa njim treba ophoditi sa poštovanjem.
Nekada se badnjak posle Božića ložio u kućnim ognjištima, ali kako danas većina domaćinstava nema ognjište, običaji su se prilagodili savremenom načinu života. Ipak, jedno pravilo je zajedničko u svim krajevima Srbije – badnjak se nikako ne baca u kantu za smeće ili kontejner.
Badnjak, koji simbolizuje novo rađanje, plodnost i uspeh, treba vratiti prirodi. Najčešće se iznosi trećeg dana Božića, a u nekim krajevima ostavlja se do Malog Božića, odnosno Nove godine po julijanskom kalendaru. Običaj je da se badnjak ostavi na nekom rodnom drvetu ili u prirodi, kako bi na proleće doneo rod.
Na taj način simbolično se zatvara jedan ciklus i otvara novi – ciklus nade, napretka i blagostanja, uz poštovanje tradicije i prirode iz koje je badnjak i potekao.
