Sveti prorok Jeremija rođen je oko šest vekova pre Hrista, u blizini Jerusalima. Već u svojoj petnaestoj godini počeo je da prorokuje. Njegova proročanstva često su uznemiravala vlast i narod, jer je osuđivao idolopoklonstvo i prinošenje dece na žrtvu lažnim bogovima. Zbog toga je bio neprestano progonjen.
Caru Joakimu prorekao je da će mu telo ostati nesahranjeno izvan zidina Jerusalima, a caru Jehoniji da će biti odveden u Vavilon sa svojom porodicom, gde će i umreti. Kada je na presto stupio car Sedekija, Jeremija je predskazao pad Jerusalima i robovanje u Vavilonu. U dolini Totef, ispod Jerusalima — mestu gde su deca žrtvovana idolima — prorekao je skori kraj Judejskog carstva, što se ubrzo i obistinilo.
Prema predanju, prorok je uzeo kovčeg zaveta iz hrama i sakrio ga na brdu Navat, gde je preminuo i Mojsije. Sveti oganj iz hrama sakrio je u dubok bunar. Potom su ga neki Jevreji odveli u Misir (današnji Egipat), gde je prorokovao pad misirskih idola i dolazak Presvete Bogorodice sa Mladencem. Tamo je kamenovan od strane svojih sunarodnika i tu je i sahranjen. Po predanju, grob proroka Jeremije posetio je i sam Aleksandar Veliki, koji je naredio da se njegove mošti prenesu u Aleksandriju.
Narodna verovanja i običaji
Sveti prorok Jeremija u narodu se smatra zaštitnikom od zmija. Zato je običaj da se na dan posvećen njemu, 14. maja, zmije „razgone“ kako ne bi smetale tokom leta. Jedan član porodice treba da ustane rano, uzme tiganj i lupajući u njega glasno izgovara:
„Jeremija u polje,
a sve zmije u more!
Samo jedna ostala,
za zlo svoje ostala,
oba oka izbola,
na dan trna glogova.
Na četiri šipova,
zla kob je pojela.“
Dokle se čuje lupanje i pesma, veruje se da se zmije neće usuditi da priđu.
Na dan svetog Jeremije ne sme se uzimati britva u ruke, kao ni igla i konac. Veruje se da će onoga ko prekrši ovaj običaj tokom cele godine proganjati zmije. U pojedinim krajevima ne valja se ni češljati, niti ostaviti odvezanu pertlu ili končić da se vuče po zemlji — jer se veruje da bi tako zmije „pratile trag“.
