Velika subota zauzima posebno mesto u Strasnoj sedmici, ali se u crkvenom kalendaru ne obeležava crvenim slovom. Razlog za to leži u njenom dubokom duhovnom značenju – ovaj dan nije praznik radosti, već vreme tišine, molitve i iščekivanja Vaskrsenja.
Prema jevanđeljskom predanju, na Veliku subotu Isus Hristos je telom bio u grobu, dok je duhom sišao u Ad. Upravo taj simbolični trenutak „zastoja“, između stradanja i Vaskrsenja, daje ovom danu posebnu težinu i čini ga danom smirenja i duhovne pripreme, a ne slavlja.
Zbog toga se u crkvenom kalendaru ne označava crvenim slovom, koje je rezervisano za praznike koji se liturgijski proslavljaju u radosti. Velika subota pripada periodu Strasne sedmice, u kojem dominiraju post, tišina i priprema za najveći hrišćanski praznik. Ona je deo jedinstvenog vaskršnjeg trodnevlja – Veliki petak, Velika subota i Vaskrs – gde svaki dan ima svoju ulogu u celini Hristovog stradanja i pobede nad smrću.
Posebno mesto u obeležavanju ovog dana ima i predanje o Blagodatnom ognju u Jerusalimu, koji se, prema verovanju, čudesno pojavljuje u Hramu Groba Hristovog i potom prenosi vernicima širom sveta.
Iako nije obeležena kao praznik, Velika subota je ispunjena običajima. Vernici strogo poste, najčešće na vodi, dok se u domovima privode kraju pripreme za Vaskrs – farbaju se jaja, uređuje dom i priprema praznična trpeza. Ipak, naglasak ostaje na duhovnoj pripremi, a teži fizički poslovi se izbegavaju.
U crkvama se služi liturgija Svetog Vasilija Velikog, koja simbolično spaja tugu i nadu. Tokom bogosluženja sveštenici najpre nose tamne odežde, da bi potom prešli u bele, što predstavlja prelazak iz žalosti u svetlost Vaskrsenja.
Velika subota tako ostaje dan dubokog duhovnog značaja – ne praznik u klasičnom smislu, već uvod u radost Vaskrsa, kada počinje slavlje pobede života nad smrću.
