Vernici širom Srbije 4. aprila obeležavaju jedan od najemotivnijih praznika – Lazarevu subotu, u narodu poznatu kao Vrbica. Ovaj dan nosi posebnu toplinu, jer spaja duboku hrišćansku simboliku sa bogatim narodnim običajima koji se vekovima neguju.
U središtu praznika nalazi se priča o jednom od najvećih čuda hrišćanstva – vaskrsenju Lazara iz Vitanije. Prema jevanđelju, Isus Hristos je četiri dana nakon smrti pozvao svog prijatelja rečima: „Ustani, Lazare!“, vrativši ga u život. Ovaj događaj simbolizuje pobedu života nad smrću, nade nad očajem i vere nad sumnjom, ali i predstavlja uvod u Hristovo stradanje i Vaskrs.
Pored duhovnog značaja, Lazareva subota bogata je i narodnim verovanjima. U nekim krajevima Srbije i dalje se čuva običaj da vernici u zoru odlaze do reke, umivaju se i bacaju kamen uz reči kojima se priziva zaštita od zla. Ovaj simbolični čin predstavlja odbacivanje negativnog i želju za zdravljem i blagostanjem.
Posebnu čar prazniku daju običaji koji se odnose na decu i porodicu. Grančice vrbe nose se kao simbol obnove života, dok deca u crkve dolaze svečano obučena, sa venčićima i zvončićima koji najavljuju radost i dolazak Spasitelja. Osvećena vrba čuva se u domu, najčešće uz ikonu, kao znak zaštite i blagoslova.
Iako nosi poruku radosti, ovaj praznik protiče u duhu smirenosti. Budući da pada u vreme posta, Lazareva subota poziva na molitvu, tišinu i duhovno preispitivanje. Obroci su posni, a dan je posvećen porodici i unutrašnjem miru.
Zbog svoje simbolike i lepote običaja, Vrbica se često naziva i dečjim praznikom. Upravo tog dana mnogi roditelji prvi put dovode decu u crkvu, prenoseći im veru, tradiciju i osećaj pripadnosti koji se pamti čitavog života.
