Pre tri veka, u Požarevcu je sklopljen mirovni ugovor između Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, kojim su završeni mletačko-turski (tzv. Drugi morejski rat ili Mali rat, 1714–18) i austro-turski rat (1716–18).

Nakon potpisivanja Požarevačkog mira, grad postaje poznat.

Prema istorijskim podacima, Požarevac se prvi put pominje 1467. godine u turskom defteru kao selo u nahiji Lučica koje je imalo 49 domaćinstava. Bio je deo mulka (dobra u punoj privatnoj svojini) sandžak-begaSmederevskog sandžakaBali-bega Jahjapašića. Mesto je brzo napredovalo i 1476. godine u njemu su popisane 123 kuće, od toga 20 udovičkih. Krajem XV i početkom XVI veka Požarevac je zapusteo i ponovo je naseljen tek 1521-23.

Prva škola i jedna od najstarijih u Srbiji osnovana je u okviru lokalne pravoslavne crkve još 1733. godine (danas nosi ime Dositeja Obradovića).

Požarevac doživljava procvatdolaskom knjaza Miloša Obrenovićana vlast. Njegovom zaslugom u Požarevcu je 1819. godine podignuta Saborna crkva, dvor-konak (1825. godine), nova čaršija (1827. godine) i na kraju, za vreme njegove druge vladavine, Ljubičevo1860. godine, čije uređenje je nastavio i knez Mihailo Obrenović.

Godine 1842. Požarevljani su dobili pozorište, gde je održana i premijera „Romea i Julije”, i uopšte nekog dela Vilijema Šekspira,na Balkanu. A neka od najznačajnijih imena srpske nauke i umetnosti potiču ili su značajan deo svog života i karijere proveli upravo u Požarevcu. (izvor “Wikipedia”)

Mesto je postalo poznato posle Požarevačkog mirazaključenog 1718.godine između Austrije i Turske. U emisiji “Požarevački portret” vratićemo se 300 godina unazad, kako bismo saznali koji su događaji prethodili potpisivanju Požarevačkog mira, ko su bili potpisnici, ali i kako su tekli pregovori, kako su podeljene teritorije i šta je Požarevac dobio ovim sporazumom.

Kako se pisala istorija

U našim istraživanjima vezanim za Požarevački mir, najčešće se pominju dve ličnosti. Jedan je Vendramino Bjanki, sekretar mletačkog ambasadora, koji je zapisivao do detalja događaje uoči i tokom potpisivanja sporazuma, a drugi je ser Robert Saton, engleski diplomata, koji je pre ovog događaja imao iskustva u pregovaranju. Zahvaljujući njima, mi danas imamo sliku o tome kako su tekli pregovori, kada su i kako delegacije dolazile u Požarevac, kako je grad tada izgledao, gde su se održavale pregovaračke konferencije, s obzirom na to da je bilo neophodno potpisati sporazum na neutralnoj teritoriji.

Prema rečima istoričara Miroljuba Manojlovića, nekadašnjeg direktora “Narodnog muzeja” u Požarevcu, saznajemo najpre lokaciju na kojoj su bile smeštene delegacije i veliki carski šator u kom je potpisan Požarevački mir.

 „Na ovim prostorima, na brdu Sopot iznad Požarevca, toponim je u ataru sela Ćirikovac (nekada je postojala humka na tom mestu), održani su pregovori između velikih sila, tada pobednice Austrije (Habsburške monarhije) i Turske. Na ovom Mirovnom kongresu učestvovali su još i Mletačka republika, koja je inače u prethodnim ratovima bila poražena od Turske i izgubila neke teritorije na istoku Grčke, Peloponez (nekadašnja Moreja), kao i posrednici koji su učestvovali u približavanju zaraćenih strana i sklapanju mira Velika Britanija i Holandija“, objašnjava Manojlović.

Izveštaji Roberta Satona, engleskog medijatora, upućuju da je habsburška strana za mesto održavanja kongresa isprva predlagala Fetislam, današnje Kladovo, dok je za mesto boravka mletačkih pregovarača predvidela Čermez na drugoj obali Dunava. Budući da su  pregovori morali biti vođeni na “ničijoj zemlji,” trebalo je i sagraditi drvene kućice u kojima bi diplomate, raspoređene po “logorima”, boravili tokom trajanja kongresa. Prvobitni plan predviđao je da se pregovarači sastaju na malom ostrvu na sredini reke. Zato je trebalo i na tom ostrvu pripremiti ambijent za vođenje pregovora. Takođe, svaka strana morala je sagraditi pontonske mostove preko kojih bi njihovi pregovarači prelazili od mesta stanovanja do mesta vođenja pregovora.

Na osnovu nekih saznanja, Jelena Milenković, turizmolog “Narodnog muzeja” u Požarevcu takođe kaže da je bilo velikih neslaganja oko mesta održavanja mirovnih konferencija.

“Karlo VI, koji je bio austrijski car u tom periodu smatrao je da su to samo insinuacije turskog sultana i da pokušava da sebi kupi vreme kako bi oporavio svoju vojsku i moralno i materijalno. Ali, posle velikih ubeđivanja, pristali su na dogovore i izbor mesta je bio upitan – jedni su hteli Smederevo, drugi Kladovo i nekako smo se mi našli na pola puta. Tako da je Požarevac odabran za mesto potpisivanja dogovora, sasvim slučajno”, priča Jelena Milenković.

Nakon prvobitnih naznaka o Fetislamu kao mestu održavanja mirovnoga kongresa,

Saton je insistirao na slobodnom prostoru između Požarevca i gradića Ram. U međuvremenu mu je dostavljeno pismo holandskog grofa Jakoba Kolijera, koji ga je obavestioda uskoro stiže u Niš gde je trebalo da se sastane s osmanskom delegacijom, kojaje preko Vidina putovala za Kladovo. Na kraju su sve strane prihvatile Satonovpredlog da se pregovori vode u Požarevcu, “malom selu u Srbiji, smeštenomna Moravi.” Međutim, Đirolamo Ferari tvrdio je da su baron Eningeni Mustafa-aga za mesto pregovora izabrali brisani prostor između Požarevca i Rampalanke, koji je bio pust, bez stanovnika, zbog čega je “na ovom terenu moglo sve proteći mirno i u opštoj sigurnosti.” Prvi dogovor, postignut konsenzusom, odnosio se na mesto održavanja kongresa.

U to doba, prema svedočanstvima Vendramina Bjankija, jednog od učesnika mirovnog kongresa, inače sekretara mletačkog ambasadora, koji je već 1719. godine objavio knjigu o Požarevačkom miru u Padovi, Požarevac je bio selo.

„Bilo je nekih neslaganja oko izbora mesta i na kraju su se i jedna i druga strana sporazumele da to bude Požarevac.Prema svedočanstvima jednog od učesnika Vendramina Bjankija, inače sekretara mletačkog ambasadora, koji je već 1719. objavio knjigu o Požarevačkom miru u Padovi, Požarevac je bio više selo, nego grad. To je bila turska kasaba neznatne veličine, između 2.000 i 2.500 stanovnika, sa mnoštvom malih rasutih kuća i velikim siromaštvom, kako je tada Bjanki opisao. Praktično, nije bilo veće zgrade gde bi se tako velike i moćne delegacije sastale i održale mirovni kongres. Zato je odlučeno da se kongres održi pod šatorom na brdu Sopot.”

Požarevačkom miru prethodio je austro-turski rat 1716-1718.godine koji se vodio između Austrije i Mletačke republike sa jedne strane i Turske sa druge strane u oblastima gde živi srpski narod. Čuvena bitka za Beograd bila je 15.avgusta 1717. godine. Tursku vojsku od 150.000 vojnika predvodio je Halil paša, veliki vezir, a austrijsku vojsku Evgenije Savojski. U toj bici Turci su bili poraženi.

“Događaji koji su odigrali pre Požarevačkog mira i koji su bili uvod u Mirovni kongres su ratovi koji su vođeni između Austrije i Turske na prostorima današnje Vojvodine i porazi koje je Turska pretrpela u ovim ratovima 1716. i 1717. godine pod zidinama Petrovaradina, Temišvara i, konačno, Beograda u avgustu 1717. godine, primorali su Tursku da se povuče preko Save i Dunava na Balkan. Austrija je nastavila sa gonjenjem najvećih vojskovođa. Predvodnik pobedničke armade je bio Eugen Savojski koji je gonio Turke sve do Niša. Onda je uz pomoć ambasadora Velike Britanije u Carigradu, došlo do obustavljanja oružanih sukoba i početka pregovora o sklapanju mira između dve zaraćene strane – Habsburške monarhije i Turske. Obe strane su prihvatile buduće pregovore i trebalo je odrediti mesto gde će se održati Mirovni kongres.”

Mirovna konferencija je počela 5. juna 1718. godine u specijalno određenom velikom carskom šatoru koji je bio uređen za konferenciju što je na planu označeno velikim slovom A. Ovaj veliki skupoceni šator, koji je postavila carska služba bio je određen samo za pregovore učesnika mirovne konferencije, a centralni položaj i veličina upućivali su sve prisutne da se u njemu održavaju, dugi, mučni diplomatski pregovori zaraćenih strana. Tačne dimenzije šatora nam nisu poznate, ali znamo da je bio od plavog, prugastog smrekinog cviliha, fatiran platnom i oivičen žutim svilenim bortnama na svakom od četiri velika ulaza.

„Bilo je planirano da se napravi jedna velika zgrada. Međutim, to je iziskivalo mnogo vremena, jer se zna da je Požarevac u to vreme bio selo i nije imao tako veliki objekat koji bi primio sve pregovarače, tj. delegacije. Zbog kratkog vremenskog perioda, odustalo se od zidanja zgrade i najlakše je bilo podići šator“, objašnjava Jelena.

Prema njenim rečima, glavni šator je imao tri ulaza, kao što i današnja replika ima, zato što su Osmanlije koje su i podigle šator, insistirale na apsolutnoj ravnopravnosti.

„To znači da su svi pregovarači morali u isto vreme i istom korakom da stupe na mesto pregovora, jer se smatralo da ko prvi uđe na mesto pregovora, da je priznao poraz.“

Pregovarači su počeli da stižu u Požarevac 6.maja 1718. Prvi je doputovao holandski ambasador Jakob Kolijer.Robert Saton se 4.maja nalazio u blizini tog

mesta. Vodio je i sekretara i tumača.U Požarevac je stigao 7.maja. Sledećih nekoliko dana Saton je proveo posećujući logore pregovaračkih strana i baveći se utvrđivanjem protokola. Osmanska delegacija je 8.maja podigla šatore, u čijoj je blizini bio smešten Jakob Kolijer. Grof Virmont i Karlo Rucini pojavili su se narednih nekoliko dana zauzevši svoje “logore,” koje je ranije odredio grof Talman. Međutim, osmanski predstavnici odbili su da ostanu u mestu predviđenom za njihov boravak pod izgovorom da su udaljeni od izvora pitke vode i namirnica. Zbog toga se morao za njih izabrati novi “logor.”

“Oni su bili raspoređeni svuda – i u Kostolcu i po Požarevcu, ali opet na istoj udaljenosti od centralnog mesta pregovora.”

Logori medijatora bili su udaljeni 45 minuta hoda od logora pregovarača, dok je od jednog do drugoga logora pregovarača udaljenost bila sat vremena hoda. Nakon što su otklonjeni nesporazumi oko smeštaja delegacija, pristupilo se preispitivanju uloge osmanskih pregovarača.Saton je nastavio da insistira da oni pre otvaranja kongresa dobiju veća ovlašćenja.

Turska se neko vreme protivila da Mletačka republika učestvuje na ovim pregovorima, ali je popustila pod pritiskom Austrije, da i Mletačka, koju je ona zaštitila, bude u njenoj delegaciji.

„Došle su sve delegacije“, priča istoričar Manojlović i dodaje: „Turska je prihvatila i učešće Mletačke republike sa kojom je ranije vodila ratove i pre ovih Austro-Turskih ratova bilo je ratova na istoku između Mletačke republike i Turske oko prevlasti u današnjoj Grčkoj. Mletačka republika je izgubila Moreju (današnji Peloponez), ostala su joj u vlasništvu Jonska ostrva (Krf), ali je dobila i nešto u Dalmaciji.“

Habsburški predstavnici na mirovnim pregovorima bili su Damian Hugo fon Virmont i bivši rezident na Porti Majkl fon Talman, jedna od ključnih ličnosti u Ratnom savetu. Mletački Senat odlučio je da u pregovorima učestvuje Karlo Rucini, a da mu pomaže sekretar Vendramino Bjanki. Tursku su predstavljali

silandar Ibrahim-aga i Mehmed-efendija koji su 6. aprila 1718. dobili sultanova uputstva i ovlašćenja. Manojlović nam je objasnio i njihove funkcije pre i za vreme potpisivanja sporazuma.

„Fon Virmont je bio iskusni diplomata u Bečkom ratnom veću, neko vreme je bio i ambasador u Carigradu. Karlo Rucini je bio prokurator (državni tužilac), takođe veoma iskusan diplomata (bio je nekoliko godina ambasador u Švajcarskoj i Poljskoj). Tursku su na pregovorima zastupala dvojica, takođe, iskusnih diplomata Ibrahim-aga i Mehmed-efendija, kao i posrednici ser Robert Saton, engleski diplomata koji je ranije imao iskustva u pregovorima sa Turcima i holandski Jakob Kolijer.“

Tačan broj ljudi koji je došao sa pregovaračima se ne zna.

“Ne zna se tačno koliko je ljudi bilo, ali se zna da su tog 5. juna na pregovore krenuli vrlo pompezno, okićenih kočija i tada je bilo najviše ljudi koji su pratili delegacije. Kako je bilo nekoliko sednica, svaki put bi dolazak bio skromniji“, kaže Jelena.

Imajući u vidu da nijedna delegacija nije htela prva da pristupi, jer bi to značilo poraz, šator je imao tri ulaza. Međutim, ipak su Turci ušli prvi i zauzeli svoja mesta za pregovaračkim stolom.

„Normalno, svaka delegacija je imala svoje sekretare i tumače. Delegacije su bile brojne, jer je svaka imala i veliki broj vojnika koji su ih štitili. Na bakropisima koji su izloženi u replici šatora na Tulbi, vidi se raspored šatora. Centralni šator je bio određen za pregovarače. Nastao je opšti nesporazum oko ulaska u šator, nijedna delegacija nije htela prva da uđe, jer bi to značilo da priznaje poraz. Ali, Turci su ipak ušli prvi. Drugi važan princip koji je izazivao sukobe i neslaganja kako podeliti zaposednute teritorije, kakvo će biti razgraničenje. Austrija je predložila da to bude princip „uti possidetis“, što znači da svako zadržava teritorije koje je do tada osvojio. Turci su to prihvatili, dok je Mletačkoj republici to najmanje odgovaralo, jer je ona bila poražena u prethodnim ratovima, što je značilo da ona gubi teritorije na Peloponezu. Austrija je predložila da se Mlečanima zauzvrat da neka teritorija, ali su Turci odbili taj predlog.“

Prema odredbama požarevačkog mira čitava Severna Srbija do Zapadne Morave pripala je Austriji. Požarevac je time sve do 1739. godine bio pod austrijskom okupacijom. Posle rata Austrija je dobila Banat, uzan pojas Bosne pored Save, Severnu Srbiju i Malu Vlašku. Pored toga sa Turskom je zaključila Prvu trgovinsku konvenciju, prema kojoj je mogla postavljati svoje konzule u turskim gradovima. Trgovci su dobili potpunu slobodu kretanja i poslovanja. Mletačka Republika je ovim mirom izgubila svoj nekadašnji značaj i uticaj na Levantu i time postala drugorazredna pomorska država u Evropi.

Mirovni sporazum u Požarevcu zaključen je 21.jula 1718.između Habsburške Monarhijei Venecije s jedne i Osmanskog Carstva s druge strane. Kako je još sredinom19.veka ukazao Jozeffon Hamer, ugovor u Požarevcu bio je “najsjajniji

i najpovoljniji mir koji je Austrija ikada zaključila s Portom.” Nakon dvanaest

konferencija održanih tokom sedamdeset dana pregovora usledilo je olakšanje

na svim stranama. “Ljudi su se grlili, a iz topova odjekivala je vest o miru preko

Morave i Dunava.”Kopije ugovora Satton je poslao u London. U Požarevcu

se zadržao do ratifikacije ugovora. Njihova razmena obavljena je 21.avgusta

1718. Tri dana kasnije Sutton je napustio Požarevac.

Prvo pismo Roberta Satona od 23. jula 1718. nastalo je neposredno nakon

što je zaključen rad Kongresa u Požarevcu. U kratkim crtama izneo je osvrt

na opšte stanje pregovora i njihov krajnji ishod. Posebno je istaknuo činjenicu da

je od početka bio prisiljen da, navodno, ponese sav teret pregovora. Uz objašnjenje da je morao održavati stalnu prepisku s velikim vezirom, istovremeno je nudio i izvinjenje dvoru zašto se nije češće javljao. Jedan od retkih savremenika,

koji su tumačeći Kongres u Požarevcu ocenili i ulogu medijatora Suttona, bio je Obri de la Motrej. On je naveo da je Saton postigao čudo “privolevši muslimane da se odreknu Beograda.”

Izveštaji Roberta Satona britanskoj vladi potvrđuju da je tokom pregovora u

Požarevcu 1718.primenjen isti diplomatski protokol kao i na Konferenciji u

Sremskim Karlovcima 1699. godine. Njihovim prihvatanjem Porta je prisiljena

poštovati običaje evropske diplomatije, a time i svoje protivnike i medijatore.

Velikoj Britaniji odgovaralo je i potiskivanje Venecije s Levanta, koje je najavio

Ugovor u Požarevcu.Time je omogućeno britanskim trgovcima da počnu deo levantskog tržišta.

Potpisivanje sporazuma i podela teritorija

 „Dogovoreno je da mir traje 24 godine. Kao aneks Mirovnom ugovoru o razgraničenju, tada je potpisan i Trgovinski ugovor, takođe na 24 godine. Dobošari su, 21. jula te 1718. godine, vrlo pompezno objavili stanovnicima Požarevca da je mir potpisan i kongres uspešno završen. Tako je po odlukama Mirovnog kongresa nastala nova granica. Time je Austrija pokazala svoje prave namere daljim osvajanjem na istoku, tačnije Balkana, tako da je najveći deo severne Srbije ušao u sastav Habsburške monarhije, a pod nazivom Kraljevina Srbija. Istina, osim zvučnog naziva Srbija nije dobila ništa, jer je to bilo okupaciono područje Austrije, podeljeno na distrikte (okruge). U to vreme, u Požarevcu je bilo sedište 233. vojne kompanije i sedište okruga, a granica između Austrije i Turske se prostirala od Transilvanije, Banata, rekom Alutom (reka u Rumuniji, leva pritoka Dunava u koji se uliva nedaleko od Nikopolja), leva obala je ostala Turskoj, a desna Austriji sve do ušća u Dunav. Dunavom i Timokom je bilo određeno novo razgraničenje, zatim je granica između Austrije i Turske išla preko planina Deli Jovan, Travica i Beljanica i protezala se do juga Srbije – Aleksinca, Stalaća do ušća Južne Morave u Veliku Moravu, a onda Zapadnom Moravom, pa rekom Drinom do izvesnog perioda, a onda je i deo Bosne i Posavine sa Bijeljinom sve do reke Une, pripao Austriji.“

Brdo Tulba kao mesto za izgradnju replike carskog šatora

Do 2000. godine na brdu Tulba nije bilo nikakvih obeležja Požarevačkog mira. Velikim angažmanom Požarevljanina Milana Ivoševića, sada pokojnog, zaljubljenika u istoriju, ovde se počelo sa obeležavanjem, a značajnu ulogu odigrao je i Miroljub Manojlović, tadašnji direktor “Narodnog muzeja”, koji je još devedesetih godina prošlog veka uz pomoć kolega iz Austrije uspeo da pribavi jedan broj replika litografija, medalja, a sve to se i danas čuva u požarevačkom muzeju.

Na osnovu prikupljenog materijala, Manojlović inicira izgradnju replike šatora na Tulbi.

„Tada je nastala replika carskog šatora gde je smeštena i izložba. S obzirom na to da su manjkali mnogi autentični predmeti iz toga perioda, predložio sam da se napravi replika šatora, kao i stola za kojim su sedeli pregovarači, zatim lutke, a ideja je bila da se kostimima dočara to vreme, ali i simulacijom sedenja pregovarača za stolom. Takođe, napravljene su lutke i obezbeđenja tadašnjeg Turskog i Austrijskog. Replika oslikava jednu moguću scenu kako je izgledalo potpisivanje Mirovnog ugovora na konferenciji. Potpisivanju su prisustvovali i sekretari, tumači i mnogi drugi, tako da je pod šatorom u to vreme, prema slobodnoj proceni, bilo oko 30 ljudi.“

Najpre je 2003.osnovana Fondacija „Požarevački mir” sa ciljem da se očuva sećanje na taj događaj. Godinu dana kasnije, u etno-parku Tulba postavljen je megalit od krečnjačkog kamena kao mesto gde je potpisan mir, a 7 godina nakon osnivanja fondacije, napravljena je replika šatora.

„2010. godine je ovo bila Fondacija, kasnije su dodate plastične lutke, a ove godine su povodom obeležavanja 300 godina od potpisivanja Požarevačkog mira, napravljene su lutke od balističkog materijala, koji je donekle veran ljudskom izgledu.“

Austrija je povodom zaključenja Požarevačkog mira 1718. godine iskovala 21 medalju prema Hugu Vajfertu, numizmatičaru, koje su svojim reljefnim prikazom umetničko svedočanstvo tog vremena.

„Što se tiče Požarevačkog mira, iskovana je dvadeset i jedna medalja. „Narodni muzej“ u Požarevcu ima 11, od kojih su 7 originali i 4 replike. Na medaljama dominiraju motivi na kojima turski vojnici mole za mir. Na nekima je Merkur kao mirovni glasnik kako nosi Povelju mira Karlu VI, iza njega se vidi turski vojnik kako kleči, zatim Turci sa maslinovim grančicama, kao i probušen turski bubanj okačen na drvo bez lišća i turski simbol polumesec kako zalazi.“

Pored medalja na stalnoj muzejskoj postavci izložena su i tri zlatnika Karla VI, kao i fotokopije gravira iz Albuma Johana Konrada Vajsa.

Na fotografijama koje se nalaze u istorijskoj zbirci predstavljena je oružana turska i austrijska vojska, fotografija šatora gde je prikazana poseta grofu Odvajru, scena bitke za Beograd koju nazivaju najkrvavijom bitkom osamnaestog veka, kola sa carskim poklonima, luksuzna kočija za visoke ličnosti.

Na stalnoj postavci još se nalazi i fotokopija Plana razmeštaja šatora učesnika mirovnog kongresa i fotografija bakropisa iste sadržine, rad Gašpara Roderkuda (bakropis se čuva u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu). Original Plana razmeštaja šatora učesnika mirovnog kongresa nalazi se u Državnom arhivu u Beču.

Na osnovu ovog Plana dolazimo do detaljnijih objašnjenja vezanih za ambijent gde su se vodili mirovni pregovori. U blizini velikog carskog šatora nalazila su se i dva šatora protivnika koja su služila za odmor delegacija tokom mirovnih pregovora. Na ovom planu tačno je označen položaj svih šatora u kojima su bili smešteni učesnici mirovne konferencije.

Vrlo je zanimljivo napomenuti da su odredbe mira bila ispisane na latinskom jeziku, što donekle, recimo Karlu Ruciniju nije predstavljalo problem, jer je bio Italijan. Međutim, svaki pregovarač je imao svog tumača, koji je znao po neki strani jezik, a detalje nam je pojasnio istoričar Manojlović.

 „Turci su imali svog tumača za nemački jezik i to je bio vlaški princ Nikola Mavrokordato, koji je govorio nemački i turski jezik. U sastavu engleske delegacije bio jeItalijan Luka Kiriko, dubrovački konzul u Carigradu kao tumač za turski jezik i pomagao je Robertu Satonu. Vendramino Bjanki je bio tumač Karla Rucijina, dok je tumač Jakova Kolijera bio Teis, koji je govorio i turski jezik.“

Kako kaže istoričar Manojlović, „iza“ Požarevačkog mira ostalo je mnoštvo arhivske građe koja se čuva u Bečkom ratnom arhivu.

„Mnogo građe ima i u Istanbulu za koju mi ne znamo, jer nikada nije detaljno istraživana, kao i u mletačkim arhivima. Arhivske građe ima i u mnogim evropskim novinama iz tog doba, dakle s početka XVIII veka. O Požarevačkom miru se pisalo i u Parizu i u Moskvi.“

No, šta bi se desilo da Požarevački mir, kojim slučajem, nije potpisan? Turizmolog Jelena Milenković ima svoje mišljenje.

„Mi bi ostali pod Turcima i tih 20-ak godina, a da li bi se Turska vojska oporavila od tog poraza, verujem da ne bi, bilo bi veoma teško. Eugen Savojski bio je izuzetan vojskovođa koji je znao sa malo vojnika strategijski pobedi tursku vojsku koja bila i mnogo brojnija i bolje opremljena. Mislim da bi tok istorije bio potpuno drugačiji da nije potpisan Požarevački mir“, smatra Jelena Milenković.

Požarevački mir je bio na snazi do novog rata Austrije i Turske i mira u Beogradu 1739. kada su srpske teritorije ispod Save i Dunava ponovo potpale pod kontrolu Osmanske imperije.Novim ratom i tzv.Beogradskim mirom (1739. godine) Osmansko carstvo je uspelo da povrati deo teritorija što je prethodnim izgubila, uključujući sve teritorije južno od Dunava i Save, kao i Malu Vlašku. Mesno srpsko stanovništvo opet je pogodilo ratno razaranje, progoni i odmazde.

Poslednji austrijsko-turski rat bio je tzv.Dubički rat (1788—1791), u kome je opet Austrija pozivala Hrišćane u Bosni da se dignu na ustanak. Nakon njega novih austrijsko-turskih sukoba više nije bilo sve do dvadesetog veka i propasti obe carevine.

Projekat je sufinansiran iz budžeta grada Požarevca .
Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavoje organa koji je dodelio sredstva.