Dvestotu godišnjicu postojanja, crkva Svetih Arhanđela Mihaila i Gavrila u Požarevcu, obeležiće 2019. godine. Kao i još neka zdanja u gradu, knez Miloš Obrenović je sagradio i crkvu, odnosno bio njen ktitor.

Foto: RTV Biser

U knjizi „Požarevac od turske kasabe do srpske varoši 1804-1858“, doktor istorije Miroljub Manojlović je detaljno opisao kako je nastala požarevačka crkva. On je, prikupljajući istorijsku građu za knjigu naišao na zanimljive podatke o izgradnji požarevačke varoši, ali i kulturnim i istorijskim ustanovama, čime se grad veoma ponosi i nastoji da ta zdanja sačuva.

Za vreme okupacije Austrije od 1718-1739. godine, u Požarevcu su podignute dve crkve. Jedna je bila posvećena Sv. Arhađelu 1723. godine, a drugom Sv. Nikoli godinu dana kasnije.

Prva crkva je bila kamena zgrada, pokrivena hrastovom šindrom. Zvonik je bio na četiri stuba pokriven šindrom. Oltar je bio ozidan ciglom do pola, a gornji deo je bio od drveta, dasaka. U oltar je bio ozidan sto od cigle na kome su bila dva okovana krsta i dva čiraka, jedno Jevanđelje moskovsko. Crkvu je osvetljavao stakleni prozor s gvozdenom rešetkom. Svod crkve je bio od dasaka, a ikonostas drveni. Spoljna vrata iako su bila stara bila su jaka, „dupla brestova“ sa krstom raspećem.

Pored crkve bile su ćelije, gde su živele babe kaluđerice, što svedoči o jakom duhovnom središtu u Požarevcu. Maksim Ratković, egzarh beogradskog mitropolita, 1735. godine pominje da je Požarevac tada, 1733. godine imao četiri sveštenika: Lazara Jovanovića, Josifa Savića, Stefana Aranitovića i Jovana Tomića. Koliko je rđave ocene Ratković dao osveštenstvu drugih mesta, požarevački sveštenici bili su odlični.

Druga crkva u Požarevcu bila je posvećena Svetom Nikoli, sagrađena od drveta, oblepljena spolja i iznutra blatom, neosvećena. Bila je pokrivena polovnom hrastovom šindrom i imala je na krovu dva drvena krsta. Cela crkva, do ženske priprate, bila je na svodu od čamovih dasaka, bez zvona.

”Crkva u Požarevcu u tursko doba je bila u centru varoši (danas na Trgu oslobođenja, zgrada porodice Kuzmanović, na ulazu u pešačku zonu), malih dimenzija, sa kamenim temeljima, a praktično od drveta, talpi. Ta crkva je potpuno destruisana tokom oslobođenja Požarevca od Turaka juna 1815. godine, kada je knez Miloš, predvodnik II srpskog ustanka, oslobodio Požarevac. U crkvi su vođene velike borbe protiv Turaka koji su se tu zabarikadirali i dva dana držali pod opsadom čitav taj prostor. Tako da su tek zauzimanjem crkve, srpski vojnici primorali Turke da pobegnu u njihov poslednji šanac oko džamije“, objašnjava istoričar, Miroljub Manojlović.

U crkvenoj administraciji Požarevac je tada činio Požarevački egzarhat koji je administrativno potpadao pod Vršačku eparhiju, ili pod Banat, i u svom sastavu imao osamnaest parohija. Crkva Sv. Arhanđela nalazila se na prostoru nekadašnje velike pijace s gornje strane (istočne), na kraju Tabačke Čaršije koja je odvajala srpsku mahalu od turske kasabe. U toku borbi za oslobođenje Požarevca, Turcima je služila kao utvrđenje oko koga je bio šanac. Skoro da je bila potpuno uništena u borbama prsa u prsa. Oltar je bio razrušen jer su Srbi u nekoliko mahova upadali u oltar u cilju da Turke isteraju iz ovog utvrđenog položaja, što im je na kraju i uspelo.

Posle oslobođenja Požarevca od Turaka, Knez Miloš je nekoliko godina kasnije sazidao potpuno novu i na drugoj lokaciji crkvu u Požarevcu. Crkva je podignuta ispod brda, podalje od pijace i turske čaršije, u nameri da se izmeštanjem stvori okosnica buduće srpske varoši u Požarevcu. Kada je avgusta 1826. godine bio u Požarevcu, Joakim Vujić je u svojim „Putešestvijima“ zapisao „Osnovatelj ove crkve jest Jego Knjažesko Sijateljstvo G. Miloš, koji je nju sopstvenim iždivenijem sazidao i ukrasio“.

Prema rečima Manojlovića, knez Miloš je imao na umu da crkvu izmesti, takoreći skloni od turske kasabe, te je za nju izabrao mesto pod brdom.

 “Što je on i učinio nekoliko godina kasnije po oslobođenju Požarevca izmeštajući crkvu iz, tada, centra varoši malo dalje ispod brda i od turske kasabe, jer je tada bila potpuna drugačija konfiguracija zemljišta na mestu gde se sada nalazi crkva. Cilj je bio da se crkva skloni iz centra tabačnice gde su bili turski dućani, deo grada prema današnjo bolnici. Knez Miloš je to uradio da bi tursko nasleđe totalno eliminisao iz Požarevca, a kao prvi čin je bila izgradnja crkve.“

Saborna crkva u Požarevcu posvećena Sv. Arhanđelu  Mihailu i Gavrilu je jednobrodna građevina bez kubeta sa razvijenim korpusom naosa. Naos, to jest unutrašnjost crkve je podeljena na tri traveja. Na istočnoj strani nalazi se prostorna polukružna oltarska apsida, a bočno od nje, na severnoj i južnoj strani su pevničke apside, takođe polukružne. Crkva je masovnih zidova i zasvedena je svodovima od opeke. Krov je na dve vode i prilično strm.

Na zapadnoj, čeonoj strani crkve je ulazni deo sa pripratom, horom i zvonikom. Prvobitno crkva je bila izgrađena bez zvonika, isto kao i neke značajne crkve tog vremena, u Kragujevcu ili Jagodini. Zvonik je dozidan 1854. godine, a prema rečima Manojlovića, tek ukidanjem Hati Šerifa, u crkvi su se mogla čuti zvona.

”To je bilo i očekivano i normalno. U to doba Srbija kao autonomna kneževina uživala je neke povlastice (do donošenja Hati Šerifa 1830. kada je dobila potpunu autonomiju), ali crkva nije smela da ima zvonike i zvona, nego se oglašavala putem „klepala“. U dvorištu je kasnije te 1830. godine izgrađena zvonara.“

Unutrašnjost je oltar odvojen ikonostasom koji je mnogo kasnije urađen u stilu baroka, o čemu nam detalje otkriva Protojerej stavrofor Miroslav Mitrović.

”Ono što je još interesantno za izgradnju crkve je to da je rađena u baroknom stilu i da je podeljena na tri dela – oltar, lađa i priprata. U oltaru je veoma značajan presto koji je rađen u Pešti od peščanika-kamena u boji trule višnje. Crkva je pregrađena oltarom, ukrašena slikama, čiji je autor Nikola Marković. Ikone su kvalitetne, ali su tokom godina morale da se obnavljaju. U sredini crkve se nalaze tri trona – episkopski-tron vladara sa slikom Sv. Save, sa desne strane je tron Bogorodice i tron požarevačke Bogorodice, koja se nosi na dan zavetine grada, Sv. Trojice.“

Umetničko slikarstvo požarevačke Saborne crkve predstavljeno je u delima dva poznata slikara iz različitih epoha i sasvim suprotnih likovnih shvatanja. Prvi slikar je Janja Moler koji je za požarevačku crkvu 1830. godine izradio četrnaest celivajućih ikona. Nasuprot Janji Moleru, drugi slikar požarevačke crkve, Milija Marković, uradio je ikone na ikonostasu 1852. godine.

Crkve ovakve arhitektonske koncepcije građene su širom kneževine Srbije tridesetih godina XIX, a najbliži primer ugledanja na arhitekturu požarevačke crkve je crkva u Valjevu. Prilikom podizanja valjevske crkve, Knez Miloš je naložio da se valjevska crkva gradi po uzoru na požarevačku.

”Crkva je bila skromnih dimenzija, ali u vreme kada je građena, bila je velika i veoma značajna, jer je Požarevac u to vreme imao oko 2.500 stanovnika i počeo je brže da se razvija i jača nakon odluke da knez Miloš sagradi sebi dvor na mestu gde je današnja zgrada Načelstva, kao i konak kneginje Ljubice. Miloševu crkvu je osveštao beogradski mitropolit Agatangel 1823. godine. U međuvremenu je crkva oslikana, a freske je naslikao Arsenije Jakšić.”

Na požarevačkoj crkvi zvona su prvi put zazvonila za Duhove 1830. godine na varošku slavu. Bila je to ustvari tekovina, pravo crkvene autonomije koja dobijena Hati Šerifom 1830. godine.

Podizanjem crkve ispod brda na kom su bili kneževi vinogradi i prosecanjem nove „Crkvene čaršije“ 1825. godine, središte varoši se pomerilo od velike pijace prema crkvi. Crkva je posebno dobila na značaju od vremena kada je Knez Miloš u Požarevcu sebi napravio dvor iste godine. U njoj je knez zajedno sa članovima porodice i uglednim gostima često prisustvovao liturgiji. Na svaki blagdan ili porodični praznik koji je proslavljao u svom dvoru u Požarevcu, knez Miloš je najpre odlazio na bogosluženje i liturgije u crkvu. Liturgija i svečanosti koje su tom prilikom priređivane izazivale su veliku pažnju građana. Bili su to lepi, svečani trenuci kada su se otmeniji građani okupljali od dvora do crkve, uparađeni želeli da pozdrave i dočekaju kneza pa i svojim prisustvom na liturgiji da učestvuju u ovim proslavama.

”Dvorska crkva je bila posebno “živo” mesto kada je Miloš boravio u Požarevcu. Službama su prisustvovali, osim članova porodice i činovnici. Zabeleženo je da, kada je knez Miloš 1835. godine, krenuo kod Sultana u posetu, pošao iz požarevačke crkve nakon službe. Uvek je dolazio u crkvu za Blage dane, lepi su to bili događaji, pravi praznici za Požarevljane koji su voleli kada im knez dođe”, objašnjava slikovito Manojlović.

Kod crkve je stajala vojska (šest naoružanih vojnika sa puškama, u dva reda), a od kad su nabavljeni topovi i oni bi bili postavljani i plotuno oglašavali knežev dolazak. Posebno svečano su proslavljani Božić i Uskrs u crkvi kada je knez boravio u Požarevcu. Izuzetno lep opis o proslavi Božića u crkvi prilikom boravka kneza Miloša u Požarevcu donele su zvanične „Srbske novine“ u prvom broju 1834. godine. Ta svečana liturgija u Sabornoj crkvi u Požarevcu te 1833. godine za Božić bila je izuzetno važna i za novopostavljenog Mitropolita Petra. Bila je to njegova prva služba po povratku iz Carigrada gde ga je patrijarh rukopoložio za mitrolopolita srpskog.

Prilikom proslave uskrsa 1834. godine u crkvi, knez je dopustio mlađem sinu Mihailu „da očita apostol“ na zadovoljstvo svih prisutnih.

U crkvi se prvi put čula i horska muzika u Požarevcu prilikom proslave rođendana Kneževića Milana  19. oktobra 1829. godine. Hor je bio sastavljen od dece koja su bila raspoređena sa jedne i druge strane oltara. Sličnih svečanosti biloje i prilikom proslava Duhova, varoške zavetine i Velike Gospojine kada je knez najčešće boravio u Požarevcu. Crkveni hor se nije čuo u jednom dužem periodu da bi 1994. bio obnovljen, tako da na nedeljnim liturgijama požarevački vernici ponovo uživaju slušajući i horsko pojenje.

Kako su kod kneza Miloša dolazili viđeniji ljudi iz Srbije, ali i iz stranih zemalja, uvek ih je rado zvao da zajedno sa njim posećuju crkvu.

“Kada je knez Miloš boravio u Požarevcu, na službe u crkvu su sa njim dolazili i Dimitrije Davidović, prvi urednik “Srbskih novina”, inače jedan od napismenijih Srba. Dolazili su i Vuk Karadžić, pruski oficir Oto Dubislav Pirh, koji je ostavio zapise kako su izgledale službe u crkvi. Dolazio je francuski, kao i mađarski grof Ištvan Sečenji, rumunski diplomata Filip Lenče”, kaže Manojlović.

Pored toga što je izgradio novu crkvu u Požarevcu, knez je mnogo učinio na obnovi i opravci manastira u neposrednoj okolini Požarevca. Ova njegova briga posebno je došla do izražaja posle 1825. godine kada je počeo češće da dolazi i duže da boravi u svom konaku u Požarevcu. Njegovim zalaganjem sređeni su manastiri Rukumija, Zaova i Gornjak. Kako je požarevačka crkva već od 1825. Postala duhovno sedište varoši, knez Miloš je u želji za daljim unapređenjem crkvenog života na ovim prostorima pokušao 1831. godine da obnovi Braničevsku eparhiju. U nastojanja spada i izbor prvog, budućeg požarevčkog episkopa arhimandrita Gerasima (Đorđevića), nastojatelja manastira Studenica. Njega je hirotonisao mitropolit Melentije (Pavlović) „za episkopa požarevačkog“ 13. oktobra 1831. godine. Posvećeni episkop Gerasim, ni tada, a ni kasnije, nije zauzeo tron braničevskih episkopa, niti je Braničevska eparhija tada obnovljena, jer je otišao za episkopa upražnjene Šabačke eparhije.

Materijalno stanje eparhije bilo je poprilično dobro, ne samo što ju je knez darivao i nastojao da ni u čemu ne oskudeva, već i zato što je imala dobre prihode od kirija dućana  koji su se nalazili u „crkvenoj“ – novoj čaršiji, na tzv. crkvenom imanju.

Crkva koju je knez Miloš podigao u Požarevcu i koja do polovine XIX veka zadovoljavala duhovne potrebe varošana i dvora postala je teskobna za uvećano stanovništvo, pa i mnogima daleka jer se i varoš udvostručila. Opštinske vlasti u želji da zadovolje te potrebe uvećanog stanovništva, pedestih godina XIX veka prave planove kako bi u sredini varoši podigle još jednu crkvu. U toj nameri požarevačka Opština je otkupila plac nasuprot mesta nekadašnje džamije i tu namervala da podigne novu crkvu. Od Saveta Opština je zatražila da joj ustupi plac i čitav prostor oko, tada skoro razgrađene džamije, kako bi tu školu i novu crkvu. Savet nije udovoljio Opštini 1853. godine, zato što je propustila priliku da 1839. godine kada je država dozvoljavala da se verski turski objekti prenesu u posed srpske crkve, tamošnju džamiju i prostor oko nje, prenese na crkvu. Tako će oronula džamija dočekati skoro kraj veka, a požarevačka Opština ostati bez pogodnog placa za crkvu.

Krajem 1847. godine Požarevac je potresla afera sa trovanjem vina za pričešće u crkvi koja u mnogome podseća na Sremčev roman „Pop Ćira i pop Spira“. Ali, po teškim, katastrofalnim posledicama koje su mogle nastati iz ove afere, i koje su izbegnute u poslednjem trenutku i time izbegnuta tragedija, ona se razlikuje od Sremčevog romana sa humorističkim sadržajem. Burni događaji tokom 1848. i 1849. godine potisli su ovu aferu u drugi plan, ne samo u Srbiji, već i u Požarevcu.

Pored crkve, sa gornje, istočne strane, bilo je i groblje u Požarevcu. Tu je sahranjeno više uglednih ličnosti Požarevca. Među ostalima tu su sahranjeni Josif (Joksim) Milosavljević, Koca Marković, Dimitrije Josifović, Mihailo Đorđević, okružni načelnik, Petar Milosavljević, načelnik Zviškog sreza, Milutin Petrović-Era, brat Hajduk Veljkov i drugi.

”U porti i iza crkve je bilo groblje u kom su sahranjeni ugledni Požarevljani tog doba, kao što je bio nahijski knez Joksa Milosavljević, Miloševa “desna ruka” u Požarevcu, čovek koji je upravljao dvorom i ekonomijom u Ljubičevu, zatim je tu sahranjen moravski knez Petar Ilić Peketa, kao i rođeni brat Hajduk Veljka Milutin Petrović Era, na čijem se nadgrobnom spomeniku nalaze stihovi, uglednog požarevačkog pesnika Jovana Dragaševića”, objašnjava Manojlović.

Prema rečima Projereja stavrofora Mitrovića, u crkvi se nalaze još neke grobnice.

“U crkvi se nalaze grobovi episkopa Braničevskog Venjamina, vladike Hrizostoma i vladike Save.”

Shodno zakonu od 6. oktobra  1843. godine, Ministarstvo unutrašnjih dela izdalo je naredbu, da se mrtvaci ne sahranjuju kod crkve, koja je kod varoši, nego na groblju. Desilo se, ipak, da je naređenje prekršeno i neka su lica sahranjena kod crkve.

U oltaru crkve nalazi se mermerni sveti presto koji je izrađen u Pešti, isklesan od crvenkastog mermera i uglačan do visokog sjaja.

Novi procvat crkva doživljava obnovom Braničevske eparhije1921. godine sa sedištem u Požarevcu, kada ponovo postaje saborna. U skladu sa tim, u sklopu Saborne crkve, na samom ulazu u nju, između dva rata izgrađen se velelepni Eparhijski dvor. Na osnovu dostupne arhivske građe saznaje se da su radovi na sanaciji i arhitektonskom uređenju hrama intenzivirani dvadesetih godina XX veka. Za razliku od mnogih pravoslavnih hramova koji su stradali tokom kratkotrajne austrougarske i dvoipogodišnje bugarske okupacije u toku Prvog svetskog rata, Saborna crkva u Požarevcu nije doživela takvu sudbinu, ali su nestabilnost objekta i zub vremena zahtevali povremene intervencije manjeg ili većeg obima. Već od 1920. godine u sklopu sveobuhvatnog uređenja crkvene porte, pominju se uzgred i radovi na crkvi, da bi se 24. juna 1922. godine, dan nakon zemljotresa, pojavile pukotine na luku koji u unutrašnjosti hrama povezuje svodove. Tog dana je, na poziv nadležnog protojereja, inženjer Okružne građevinske sekcije Sveta Ilić pregledao crkvu i naredio „da se obije sav malter na tom delu luka (na kome su se pukotine pojavile i malter otpao) i da se Sekcija odmah po obijanju maltera o tome izvesti.“ Nakon obijanja maltera, dva dana kasnije, Svet. Ilić je u svojstvu nadležnog inženjera na licu mesta napravio izveštaj na osnovu koga je urađen nacrt sanacije. Izvođač predviđenih radova je bio građevinar Filip Pfaf, a cena tih radova u predračunu iznosila 2.760 dinara.

Prema rečima protojereja stavrofora Miroslava, mnogo godina kasnije, u dvorištu crkve izgrađeni su još neki objekti.

”Crkvena sala je napravljena ’70-ih godina prošlog veka, s leve strane svešteničke kancelarije koje su bile u upotrebi do pre desetak godina, dok nije napravljen novi vladičanski dvor. Sredinom ’90-ih godina prošlog veka je sagrađen novi eparhijski dvor u kojem vladika stoluje.”

Stari dvor koji je prvobitno građen za episkopa ’30-ih godina prošlog veka, još uvek je u vlasništvu države i u njemu vojska boravi.

”Između dva rata, tačnije 1940. godine, sazidana je velelepna zgrada eparhijskog doma, u koju, na žalost, nikad nije useljena crkvena administracija. Zgrada je delo poznatog srpskog arhitekte Momira Korunovića i građena je u vizantisjkom stilu. Tokom II Svetskog rata, Nemci su boravili u toj zgradi, a posle oslobođenja, naša vojska je zauzela zgradu i u njoj boravi danas. Priča se da je vojska otkupila tu zgradu, ali ne zna se pouzdano. Inače, u zgradi postoji i kapela”, priča istoričar Manojlović.

Živopisanje hrama započeli su 1852.godine Milija i Ivan Marković, ali je uz rad na ikonostasu1870. godine nastavio Nikola Marković. Ikonostas sa dvadeset i pet ikona bogato je rezbaren i pozlaćen. Uz južni zid naosa smešteni su arhijerejski i vladarski presto sa slikanim predstavama Sv. Save i Sv. Stefana Dečanskog. Uz severni zid naosa nalazi se Bogorodičin presto sa slikanom predstavom Bogorodice sa Hristom. Crkva poseduje zbirku od četrnaest celivajućih ikona Janje Molera rađenih temperom na dasci, koje predstavljaju dragocenu zografsku celinu iz prve polovine 19. veka. U crkvi se čuva i veliki broj predmeta primenjene umetnosti, među kojima ima vrednih primera crkvenog veza, zlatarskih radova umetničko zanatske izrade, bogoslužbenih knjiga i nameštaja.

Saborna crkva u Požarevcu je bogata prošlošću i svojom skoro jednostavnom arhitekturom, nesumnjivo spada u naše zanimljive i važne spomenike crkvene kulture. Sabornu crkvu je opština Požarevac, na predlog Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Smedereva, proglasila i za nepokretan spomenik kulture.

Drugu crkvu Svetog Nikole, će tek krajem XIX veka u drugom kraju varoši podići prota Petar Šljivić, sin vojvode Živka Šljivića. Treća požarevačka crkva nalazi se u naselju „Busije“, a čija je gradnja počela 6. oktobra 2001. godine, i posvećena je prepodobnoj majci Paraskevi, u narodu poznatijoj kao Sveta Petka. Sve tri crkve su veoma posećene tokom nedeljnih liturgija, a posebno za vreme verskih praznika, naročito uoči Božića i Uskrsa.

Požarevac je podeljen na 9 parohija, toliko i ima sveštenika i 4 đakona.  Na čelu Saborne crkve je Njegovo preosveštenstvo episkop požarevačko-braničevski i smederevski vladika Ignjatije Midić.

Projekat je sufinansiran iz budžeta grada Požarevca
Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavoje organa koji je dodelio sredstva.