Postoji jedno mesto na zemaljskom šaru gde priroda nije štedela u bogatstvu lepote, plodnog tla i nadarenih ljudi. Kao da je Bog želeo da napravi maleno gnezdo savršeno za život čoveka. U dolini jedne od najlepših reka koje ljudsko oko može videti, tamo gde se Neretva uliva u Jadransko more pružio se Opuzen, skladan sa svojom okolinom koju nazivaju i malom Kalifornijom. Ne bez razloga. Pored raskošne prirode, ovaj krajolik uživa ugled one tačke na planeti gde rastu najkvalitetnije mandarine na svetu. Čudnom igrom sudbine iz Opuzena se u Požarevac uputio jedan mladi čovek koji će zauvek izmeniti istoriju. Barem u jednom njenom segmentu, onom najslađem.

Zahvaljujući njemu odrastali smo uz najmirisniji, najukusniji i, reći ćemo, najzdraviji keks koji smo ikada probali. Zahvaljujući njemu Požarevac u rane jutarnje sate zamiriše na detinjstvo, vanilu i pecivo, kao što su naše bake nekada znale da rašire miris po komšiluku od neke poslastice koja se peče u rerni. Zahvaljujući njemu ništa ne može da zameni čuveni ukus Plazma keksa sa mlekom ili palačinki sa Eurokremom i Plazmom. Da nije bilo njega ove poslastice ne bi ni postojale.

Plazma keks, tako jednostavan, a opet tako nezamenljiv. Specifičnog mirisa i ukusa.

Petar Tutavac došao je na ideju da napravi recepturu za keks koji poznaju sve generacije. Stvorio je ono što se danas popularno zove brend i napravio od fabrike Bambi u Požarevcu giganta poznatog na sve četiri strane sveta. Čovek koji je ostavio trag, postao urbana legenda ovog grada, posvetio se njemu i preduzeću, iza sebe ima svoju priču kako je do svega toga došlo i ovoga puta podeliće je sa nama.

Sa suprugom Đurđom postigao je prvi najveći životni uspeh, svoju porodicu. Sa Požarevljanima drugi. Već dugo je u penziji, ali ne posustaje. Navikao je da radi. I danas otvara nove linije širom Balkana i naše zemlje. Do sada 38 pogona i oko 270 novih raznih proizvoda.

Dok je bio na čelu kompanije Bambi radnici ga se sećaju kao direktora koji je, pored toga što je osmislio recept jedne od naukusnijih poslastica, uvodio novine u pogone, radnu etiku i ljubav prema poslu, preduzeću, kolektivu…Bambi je radio u skladu sa najvišim svetskim standardima po pitanju tehnoligije i održavanja higijene. Kada bi ste ušli u njegove hale imali ste utisak da vas je neko teleportovao u Švajcarsku. Pamte ga kao dobrog i požrtvovanog rukovodioca. Ovakvo zalaganje i znanje nije ostalo neprimećeno tako da postoji nešto što slobodno možemo nazvati Plazma nagradama.

Brend Plazma i Petar Tutavac spadaju u jedne od najnagrađivanijih proizvoda i ličnosti svih mogućih domaćih i inostranih prestižnih priznanja: Eureka zlatna nagrada, Mond selection u više kategorija, Gold trade mark, više puta najbolji domaći i robni brend, Orden rada sa srebrnim vencem, najbolji privrednik Jugoslavije i Srbije, međunarodni menadžer godine…

-Ja sam iz čiste seljačke porodice, posle radničke, jer se otac kasnije zaposlio kao građevinski radnik. Kasnije je bio i poslovođa. On nije imao škole, ali je znao matematiku, ćirilicu i latinicu. Iz vojske je izašao 1933. godine kao kaplar.

Ja sam najstariji od osmoro dece. U užoj familiji ima nas sada oko 130. I moja porodica je mnogobrojna, tako da je to za mene jedno veliko bogatstvo.

Najlepše sećanje iz Opuzena mi je kad smo gradili Zadružni dom. To je sada zgrada opštine. Tih dana, posle izgradnje doma imali smo orkestar, organizovani su plesovi, dramske sekcije… Danas omladina ne uživa u tome da se druži i radi tako nešto korisno.

Kao dete nisam maštao da postanem mornar ili kapetan. Sećam se 1943. godine kad su došli Nemci, ujutru u 5 sati su provalili u našu kuću i pretresli je. Ja sam bio još u krevetu i jedan vojnik je otvorio ladicu moje majke, pronašao je šećer u kockama, uzeo punu šaku i stavio u džep. To mi je bilo teško, jer sam ja jako voleo slatko.

Posle završetka osnovne škole otišao sam na zanat u Opuzenu, gde je postojala dvogodišnja pletarsko-stolarska škola. Sa 13 godina bio sam KV radnik stolar-pletar. Počeo da radim, pravili smo namestaj, korpe i drugo.

  1. godine došlo je do preloma, jer je sindikat Hrvatske raspisao konkurs za dva keksara i još dva druga profila u Zagrebu. Tako smo nas četvorica iz Opuzena otišli u Zagreb. Tada sam ja počeo da radim kao učenik u privredi u sklopu Krašove škole. Nakon tri godine ja sam dobio diplomu pod brojem 1 za keksara u bivšoj Jugoslaviji. KV radnik, proizvođač keksa.

Nakon odsluženja vojnog roka “čekalo” me je radno mesto u Krašu. Tada je pri Krašu radila konditorska škola za pogonske inženjere. Jedini sam ja kao KV radnik pohađao tu školu i uspešno je završio sa ostalima. Jedan među njima, Miša Reljin je “krivac” što sam ja došao u Srbiju. On me je kasnije u životu sa posla u Čapljini pozvao ovde, jer je tada rekao Moši Filipoviću da jedino ja mogu da rešim pitanje proizvodnje grisina u Leskovcu.

Kako nam je rekao, tokom rada u Krašu bavio se političkim aktivizmom u omladisnkim organizacijama, učestvovao u mnogim Omladiskim radnim akcijama, ali se ipak opredelio za rad u privredi, tako da kasnije nije mnogo bio politički angažovan.

-Imao sam priliku da postanem predsednik Omladine grada Zagreba. Bilo je upražnjeno mesto 1957. godine. Naime, Mika Tripalo je tada otišao za Beograd, a dotadašnji predsednik Omladine grada Zagreba Bijelić je postao predsednik Hrvatske, ali sam tada odlučio da se ne bavim politikom.

Prema njegovim rečima paktično sve konditorske industrije u bivšoj Jugoslaviji su začete u Krašu, jer je to preduzeće tada imalo najkompletniju proizvodnju: keksa, vafla, bombona, čokolade, deserta…

-Tada je Privredna komora Jugoslavije dala zadatak da se u Krašu osnuje Viša škola za konditore. Osnova konditorske industrije Jugoslavije je bila zasnovana na bazi nas 96 koji smo tu školu završili.

U to vreme sam se već oženio, nismo imali stan…

-Kako ste došli u Leskovac?

-Miša Reljin je bio u udruženju pekarske industrije Srbije. Moša Filipović je bio član i požalio se Miši Reljinu da ne mogu tamo uspešno da naprave grisine.

Ja sam tada već radio u Čapljini. Došli su do mene i dogovorili smo se da ja odem u Leskovac i tamo “pustimo” tu proizvodnju. Dali su mi stan, obećali da će mi zaposliti ženu. Zbog toga sam 1960. godine prešao u Leskovac.

-Dakle, grisini su vaš patent?

-Nije moj patent. To je italijanski proizvod. Ja sam to prvi uradio u Jugoslaviji. Ali i sve ovo ostalo sto sam kasnije napravio ništa nije patentirano, što je bilo moje.

Oni su kupili italijansku liniju za proizvodnju grisina, ali Italijan koji se nalazio tamo nije mogao da dobije proizvod kako je trebalo. Ja sam napravio drugi recept, jer smo u Krašu mi radili Cvibak za vojsku. To je kvasno testo, tako da je takva kombinacija trebalo da se odradi. Ja sam to radio skoro mesec dana, ali sam napravio prave grisine. Za mene u to vreme je to bilo veliko priznanje da mi Italijan kaže da su moji grisini maltene bolji nego njihovi.

Posle smo mi u Leskovcu išli dalje. Bilo je planirano da se tamo naprave fabrike keksa, čokolade, bombona…

Imali smo širok asortiman, oko 100 raznih proizvoda. Tamo sam ostao pet godina i za to vreme sa 27 radnika, kada sam došao, ostavio sam 220 radnika i proizvodnju od 1.600 tona. Radili smo tada neke proizvode na bazi novih sirovina. Dobili smo iz Amerike preko Crvenog krsta neku soju. O soji tada niko ništa nije znao, tako da sam ja prvi u Jugoslaviji upotrebio i soju u proizvodnji. Napravili smo jedan proizvod za decu, čajne kolutiće od sojinog brašna, jer su ona u školama imala obavezan obrok…

To je bilo začeće nečeg novog, ovih tehnologija i proizvoda.

-Vi ste u Jugoslaviji prvi počeli da koristite u proizvodnji soju, zatim surutku koja je do tada bacana iako je bogata kalcijumom, vitamine i minerale? I vama je ideja o Plazmi nastala u Leskovcu.

-Da. Sve je to od mene poteklo. Moša i ja smo se dogovorili da radimo proizvode koji bi bili veće nutritivne vrednosti. Dobio sam neke časopise iz Amerike i video sam tamo sastav vitamina i minerala u jednom proizvodu za mršavljenje. I dalje, u tom razvoju došlo je do toga da se napravi kasnije jedan veliki proizvod.

Pored toga Krašov keks Domaćica je moj prvenac, diplomski rad. Odatle su počela sva moja razmišljanja o novim proizvodima, itd. Domaćica je, posle Plazme, najprodavaniji keks na jugoslovenskom tržištu.

Svi su posle to kopirali i davali ime Domaćica, jer se to ranije nije štitilo, tako da se sad Domaćica, kao i Plazma radi u raznim varijantama.

Petar Tutavac, čovek koji je napravio Plazma keks, Krašovu Domaćicu, grisine, štrudlu sa smokvom i još mnogo toga, rodio se u mestu sa turističkih razglednica. Nekadašnje močvare u dolini Neretve danas su plantaže mandarina, tako da je i Petar Tutavac, izgleda, navikao da svuda gde se pojavi od močvara pravi oaze. Njegovo ime pominje se i danas u svim gradovima gde je radio.

Ništa što je napravio nije zaštitio pod svojim imenom, ali je zato dogovorio kompromis sa Italijanima da se njihov keks Plazmon, čija receptura nema nikakve veze sa našom Plazmom, ali ima sa nazivom i oblikom keksa, ne prodaje na našem tržištu. I obrnuto. Sa kompanijom Dizni uredio je prava vezana za naziv Bambi, koji je zapravo zaštićen u Austriji, a ne u Americi.

-Vi ste, na sreću Požarevljana, u Leskovcu došli do nekih razmimoilaženja sa lokalnim strukturama, tako da ste se preselili u Požarevac i napravili Bambi, pa samim tim i Plazma keks?

-Ja sam stalno imao taj problem što sam bio uspešniji od drugih i hteli su mi namestiti jedan manjak od 30 tona šećera u Leskovcu, međutim nije se moglo zato što sam ja imao knjigovodstvo na osnovu kojeg sam ja napravio pritužbu, gde su generalni i finansijski direktor Tome Kostića morali odmah otići u penziju. Došli su drugi ljudi, a ja sam se posle 4-5 meseci preselio u Požarevac.

Tako sam se dogovorio sa Mošom Filipovićem. Kad bude počeo tamo da pravi fabriku keksa da ja mogu da dođem.

Ja nisam učestvovao u kupovini prve linije u Požarevcu. Oni su tada nabavili liniju sa strujom na 220 V, a kod nas je struja još bila na 380 V. To je moralo da se prevaziđe,  tako da je kasnilo otvaranje fabrike oko godinu dana do 1967. godine u sklopu i pod nazivom Žitostiga.

Oblik i naziv Plazma keksa nisu moji, a recept i tehnologija su moji. Kao što sam napravio grisine u Leskovcu, tako sam napravio i Plazmu.

Ta receptura koju su Italijani dali, koju mi je Moša doneo za Plazmon, uopšte nema veze sa Plazmom koju sam ja napravio u to vreme. Plazmon nije imao soju, vitamine ni minerale u svom sastavu. Ja sam izvršio kombinaciju belančevina biljnog i životinjskog porekla u proizvodu. I to je nadgradnja. To nije napravio Plazmon.

A što je naziv Plazmon – Plazma mali plagijat, tu sam ja posle imao problem i ja sam dogovorio sa Plazmonom da mi možemo da radimo Plazmu na Ju tržištu, a da ne možemo da izvozimo za Italiju. Ja sam isto tako tražio da Plazmon ne može da plasira svoj proizvod u Jugoslaviji. I to je bio dogovor.

Što se tiče Volta Diznija, kad smo počeli sa fabrikom, nakon 5-6 meseci mi smo uvideli da fabrici treba dati ime, jer naziv Žitostig nije adekvatan za takav proizvod. Raspisali smo konkurs za ime preduzeća gde su glasala deca iz cele Jugoslavije. Oko 30 – 40 hiljada dece je glasalo i bila je borba između naziva Goran i Bambi. Tada je Goran za dve do tri hiljade glasova vodio. Ja sam otišao za Leskovac i sa školama tamo napravio da deca glasaju za Bambi. Za dve, do dve i po hiljade glasova Bambi je osvojio. I to je bila moja prva, ovako, jedna provokacija.

Posle izvesnog vremena, jedan naš beogradski advokat je pokrenuo da nas tuži za naziv, nakon čeka se javilo predstavništvo Volta Diznija iz Atine. Međutim, Volt Dizni nije tu mogao ništa, jer ime Bambi nije Diznijevo. Diznijev je samo lik, a naziv je austrijski. Mi smo onda uradili opet kompromis da jedan proizvod napravimo kao nosioca imena i tako plaćamo dva procenta. To smo plaćali oko 4 -5 godina i onda je to prestalo. Ja sam zbog toga napravio jedan proizvod sa kremom od tostovane soje koji se zvao Bambi 70.

To bilo uređeno kao neka kompenzacija, tako da sam postigao dva kompromisa. I za Plazmu i za Bambi.

Prva prava Plazma je iz linije izašla 1969. godine. Sve do te godine to nije bila ova Plazma. I tada je tu bilo malo polemike, jer su dva stručnjaka iz Žitostiga htela da nametnu tu drugu recepturu, koju je Moša Filipović doneo, pošto sam ja kao sabotirao (sa njegovom recepturom). Međutim, oni nisu uspeli tu ništa i napisali su da nisu za to i da oni to ne znaju. Onda sam ja napravio Plazmu kakvu treba, i to je to.

Plazma je u to vreme imala sve komponente, sem koloidnog gvožđa. Bio je fero sulfat, umesto koloidnog gvožđa, tako da je ona imala malo drugačiji sastav, za nijansu. To je imalo svoj poseban ukus i miris i nije bila slatka, zato što sam ja “išao” sa drugim šećerima: sa dekstrozom, drugim komponentama. Da bude manje slatka, da može više da se pojede. To jeste suština Plazme, da ona nije nametljivo slatka. I nije samo Plazma. Mi smo napravili Belvit keks.

-Da, i Belvit je vaš?

-Belvit je moj. I još jedan “najjači” proizvod na tržištu, a to je Keks plus. Koji je bio namenjen sportistima, sa 32 komponente, a Plazma ima 22 komponente. To je bila kompleks hrana. Naši vaterpolisti u Seulu su  osvojili zlatnu medalju. Da li je to bilo zato što su nosili sa sobom taj keks i jeli?

-Vi ste radili sa kolektivom Bambija kao član porodice. Vaša supruga, koja je radila tamo, nije bila privilegovana. Onog dana kada ste odlazili u penziju Bambi je plakao, a vi ste tada potpisali papire za pakericu Bakinog kolača i otišli iz firme. Bakin kolač je isto vaš?

-Ja sam morao da učim i bravara i električara. Kao direktor da zasučem rukave. Posle su došli školovaniji ljudi. Mi smo posle imali dosta dobar kadar. Ja sam ostavio tamo 64 ili 66 šofera oko 60 majstora, mnogo tehnologa, inženjera, službu održavanja…

Mi smo se razvili u jednu pravu industriju. Ja sam svako jutro u 7 sati imao na stolu šta je juče tačno obračunato, šta je ušlo, šta izašlo, šta je potrošeno i koja je finansijska situacija u firmi. Ja imam knjigu napisanu ko šta treba da radi od čistačice do mene.

Pored svih uslova koje su radnici imali u preduzeću, Tutavac ističe i da niko nije ostao stambeno nezbrinut.

-Ja sam ostavio 1.640 radnika kad sam otišao iz Bambija. Nikad za svog radnog veka nisam otpustio radnika. Nikad mi se nije vratio radnik u firmu da je bio na Sudu udruženog rada. Mogu da kažem da je 99% bilo srećnih radnika.

Što se tiče Bakinog kolača on je isto moj, ali oni su ukinuli njegovu proizvodnju. Ne znam zašto. Tu mašinu sam potpisao, jer ja sam je ja i naručio. Ona je trebalo da produži trajnost Bakinog kolača sa 8 na 60 dana.

-Šta su rekli stranci, stručnjaci kada probaju Plazmu?

-Kazali su da je to proizvod broj 1 u svetu, prema svom sastavu i nameni.

Autor/Foto: RTV Biser