Isidora Sekulić bila je srpski prozni pisac, romanopisac, esejista, poliglota, likovni kritičar i akademik. Rođena je u Mošorinu 16. februara 1877. godine, a umrla u Beogradu 5. aprila 1958. godine. Prva je žena članica Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Foto: Vikipedija

Rođena je u Mošorinu, selu u Vojvodini. Detinjstvo je provela u Rumi, Zemunu i Novom Sadu. Bila je ćerka Ljubice i Danila.

Sa četrnaest godina, zahvaljujući ocu, jer joj je majka umrla, znala je pet svetskih jezika i bila daleko iznad svojih vršnjaka po znanju. Osim književnosti dobro je poznavala prirodne nauke i filozofiju. Diplomirala je na Pedagoškoj školi u Budimpešti, matematiku i prirodne nauke, 1892. godine. U Budimpešti na školovanje poslao ju je otac, koji je tada bio uvaženi gradski kapetan. Godine 1900. zadesile su je opet porodične tragedije: iste godine umire joj otac, a zatim brat Dimitrije. Na groblju je provodila dosta vremena. Upoznala je grobara Nikolu koji joj je pričao o životima ljudi koji su sahranjeni na zemunskom groblju. Ona je sve Nikoline priče beležila u crnu svesku, koju je nosila sa sobom svaki put kada bi išla na groblje. Tako je nastalo delo „Hronika palanačkog groblja“. Godine 1922. je doktorirala u Nemačkoj. Radila je kao učitelj matematike u Pančevu, Šapcu, Skoplju i Beogradu.

U Norveškoj se udala za poljskog lekara Emila Stremickog, koji je umro ubrzo nakon sklapanja njihovog braka (1914. godine). Isidora se nikad više nije udala i nije imala dece. Bolest je rano odnela sve članove njene porodice i ostavila je potpuno samu da se bori sa učestalim migrenama i slabim zdravljem. Sve ove porodične tragedije duboko su uticale na njenu ličnost i stvaralaštvo, one su je oblikovale kao samotnu i zatvorenu ženu.

Svoju nije imala, ali je porodicu kao pojam, cenila iznad svega. Veliki paradoks je da je što se ona može sagledati kao velika feministička figura, ženu koja je mnogo putovala, radila i pomerala mnoge granice, a koja je u isto vreme tvrdila da je ženi bitno mesto u kući, kako feminizam nema smisla i da svaka žena mora biti spremačica ili kuvarica. Sebe je svrstavala u spremačice. Isidora Sekulić se zalagala za patrijarhalne vrednosti, ali i za ženske slobode, nekoj sredini je težila.

Posljednji put u javnosti se pojavila 1956. godine. Umrla je nakon dve godine. Sahranjena je na Topčiderskom groblju, bez venca, pompe i govora jer je tako želela. Budući da nije imala naslednike sva njena imovina pripala je opštini Savski venac. U Univerzitetskoj biblioteci smeštene su neke njene privatne stvari.

Objavila je mnoštvo knjiga narativne proze, kritičkih knjiga i članaka. Navodimo samo neka od važnijih dela: Saputnici, Pisma iz Norveške, Đakon Bogorodičine crkve, Hronika palanačkog groblja