…„Znaš mamo, na dnu moje duše ima jedan plamičak kao kandilo koje se nikad ne gasi – uvek je živo, treperi, a to je Srpstvo. Svet je divan, zemlje lepe, ljudi interesantni, ali ni jednu varoš ne volim kao što Beograd volim rano ujutru i nigde mi nebo nije lepo noću kao iz naše avlije, ni u Italiji, ni u Španiji, naše je najlepše!“

Foto: RTV Biser

Ovako Milena Pavlović Barili opisuje dvorište i kuću u jednom od pisama majci. Volela je svoju rodni dom u Požarevcu, ali se mu se, nažalost, nikad nije vratila.

Rodni dom Pavlovića

Može se slobodno reći da je to i jedna od najlepših zaostavština u Požarevcu i nalazi se u širem centru grada. O poreklu porodice Pavlović i o zadužbini priča direktorka Galerije “Milena Pavlović Barilli” u Požarevcu, Ljiljana Japundžić Dabić.

„Ova zgrada je zadužbina porodice Pavlović. Bosiljka i Stojan Pavlović su sagradili kuću, ostavili je svojoj ćerki Danici, a koja je potom zaveštala kuću gradu Požarevcu kako bi sačuvala uspomene na Milenin rad, život i delo, celokupan opus koji je ona uspela da sakupi godinama. Ali prvo da se vratimo Stojanu Pavloviću. Stojančeta, kako su ga od milja zvali, narod je tri puta birao za predsednika Opštine Požarevac. Bio je trgovac duvanom i rentijer. Za vreme njegove vlasti prva kaldrma je postavljena u Požarevcu, napravljen je prvi nasip na Moravi. Stojanče je takođe bio predsednik Odbora za podizanje spomenika knezu Milošu Obrenoviću i prvi koji je uredio gradski park.”

To je porodica iz koje je potekla Milenina majka Danica Pavlović.

„Bosiljka Pavlović, supruga Stojana Pavlovića, je bila praunuka vožda Karađorđa. Od milošte su je zvali nana Bosa i bila je prva predsednica Kola Srpskih sestara u Požarevcu, dobitnica je brojnih priznanja, a posle Prvog svetskog rata je brinula o deci koja su ostala bez roditeljskog staranja. Osnovala je i prvu obuku za bolničarke u Požarevcu. To prava srpska, patriotska porodica iz koje je potekla Milenina majka Danica“, priča Ljiljana Japundžić Dabić, direktorka Galerije „Milena Pavlović Barilli“.

Između dva rata, tačnije 1921.godine, Bosa je testamentom zaveštala kuću ćerki Danici. Plac na kojem se nalazi sadašnja zgrada galerije protezao se do sadašnje zgrade “Elektromorave”, gde je prvobitno bilo zamišljeno da bude Milenina galerija. Godine 1955. Josip Broz Tito je dao sredstva da se zida ta zgrada. Međutim, godinu, dve nakon toga, Požarevac je zadesila poplava i sredstva koja je trebalo grad da doda za izgradnju galerije, morala su da se preusmere za odbranu od poplave. Na neki volšeban način su posle toga kompletan deo placa prepisali preduzeću “Svetlost”, koje je kasnije preimenovano u “Elektromorava”.

„Posle tog čina tadašnjih opštinskih vlasti, Danica se naljutila, 16 najpoznatijih Mileninih dela je prodala u Beogradu – Muzeju savremenih umetnosti i Narodnom muzeju. Kada su požarevačke vlasti uvidele da je ona ozbiljna, te da ako tako nastavi, neće uspeti da sačuvaju ono što im je prvobitno nudila, onda su napravili dogovor sa njom. Danica se vratila iz Rima, u kojem je u to vreme živela, sklopljen je dogovor i 1962. godine je otvorena galerija. Prednji deo kuće je srušen, restauriran, da bi potom napravljena galerija u kojoj se sada nalaze Milenina dela“, kaže Ljijana Japundžić Dabić.

Zašto nema mesta za Mileninu ostavštinu?

U svom fondu Galerija ima 894 umetnička rada Milene Pavlović Barili,od kojih 40 imaju status „od velikog značaja za republiku“, (136 ulja,51 pastel, 415 crteža,286 tempera i akvarela,6 grafika), 50 dela iz zbirke Bijenala i savremenih autora, 9 radova iz porodične umetničke zbirke,što ukupno iznosi 951 rad. Pokretnu imovinu Fondacije čine i lične stvari,biblioteka (228 publikacija) i dokumentacija i arhivska građa članova porodice Pavlović i Barilli, te na taj način ista postaje i svojevrstan informaciono-dokumentacioni centar. Zato je neophodno proširiti izložbeni prostor.

“Nadam se da ćemo tim proširenjem smanjiti potrebu ta velikim depoom, jer se nadam da će većina njenih slika biti izloženo. Ima mnogo neuramljenih slika, tako da ćemo poširenjem izložbenog prostora moći da prezentujemo javnosti Milenin rad. U fundusu imamo 894 Milenine slike. Malo prostora imamo, oko 100 m2 i neophodno je proširenje, da Milenina dela budu dostupna. Godinama unazad se radi na tome, ali kao da do sada nije bilo “sluha”, jer imamo nacionalno blago u gradu”, objašnjava direktorka Dabić.

Imajući u vidu da je Galerija jedna od najlepših zaostavština u Požarevcu i nacionalno blago, prema rečima direktorke Dabić, do ove godine nije bilo moguće razmišljati o proširenju izložbenog prostora i depoa, međutim, Galeriju očekuju lepi dani.

„Pre godinu dana (2017. godine), gradske vlasti su izdvojile određena i čekamo još uvek od nekih nadležnih službi da urade projektni zadatak i da se javna nabavka raspiše i da dobijemo to dugoočekivano idejno rešenje. Od ministarstava smo obezbedili takođe neka sredstva za realizaciju tog projekta. Samo da određeni ljudi odrade svoj posao, te se nadam da ćemo u narednim godinama i to proširenje završiti.“

U najboljem slučaju, sadašnja zgrada galerije bi imala samo izložbenu namenu, dok bi upravni deo bio u novom objektu.

Osim toga, Danica Pavlović je u svom testamentu napisala da bi bilo dobro podsticati decu koja su talentovana za slikanje i omogućiti im prostor za stvaranje. Tako da će sadašnje rukovodstvo Galerije i to imati u vidu kada se u skorijoj budućnosti bude radilo na proširenju prostora.

Ono što je još važno napomenuti da se iz godine u godinu povećava i broj posetilaca, ali nešto ipak nedostaje – jedna jedinstvena turistička ponuda koja će objediniti kulturno-istorijske znamenitosti Požarevca – od Narodnog muzeja, Galerije Milene Pavlović Barili, preko Požarevačkog mira, Ergele “Ljubičevo”, do Viminacijuma, itd.

„Ovde imamo jednu kulturnu celinu. Pored nas je Narodni muzej, a projektom je planirano da se podigne spomenik Mileni Pavlović Barilli, kao i mala letnja scena  za muzičke sadržaje, čime bi smo dobili jedan kulturni kompleks. A što se tiče pozicioniranja Galerije u Srbiji, neophodno je da turističke agencije i Turistička organizacija Grada Požarevca, uvrste sve znamenitosti grada u jednu jedinstvenu turističku ponudu. Nažalost, ta ponuda još uvek ne postoji. Poređenja radi, 2017. godine, Galerija „Milena Pavlović Barilli“, beleži 3.000 više posetilaca, što je oko 30% više u odnosu na 2016. godinu,“ objašnjava direktorka Dabić.

Podsećamo, Galerija je za javnost svečano otvorena 24.juna 1962.godine,pod krovom preuređene stare porodične kuće Pavlovića.Tom prilikom Danica Pavlović je otkrila memorijalnu ploču sa urezanom posvetom:“Milenin dom-njenom talentu,vrednoći i mladosti-mama“. Kao muzej memorijalnog tipa sa umetničkim fondom, ličnim predmetima Milene Pavlović Barili, Mileninom bibliotekom, porodičnom zaostavštinom i arhivskom građom, obavlja poslove zaštite, istraživanja, evidentiranja, prikupljanja, sređivanja, publikovanja i prezentacije kulturnih dobara-umetničkih radova Milene Pavlović Barili i porodične zaostavštine.

Požarevac je zavičaj iz kojeg je Milena polazila, kroz koji je prolazila, a u koji se nikad nije vratila. Mnogo gradova, mnogo nespokoja, mnogo sna je prošlo kroz njen kratak život.O ovoj graciji nežnoj i dirljivoj kakve su njene slike i poezija bili može se čitati na različite načine.

Milenino detinjstvo, odrastanje i školovanje

Njeni roditelji su ostavili veliki pečat u njenom životu. Majka Danica je studirala u Minhenu solo pevanje i klavir gde je upoznala Bruna Barilija, potomka ugledne porodice iz Parme, koji je studirao kompoziciju. Venčali su se 8.januara 1909. godine u Sabornoj crkvi u Požarevcu. Milena Pavlović Barilli, slikarka i pesnikinja, rođena je u Požarevcu, 5. novembra 1909. godine kao jedino dete požarevačke učiteljice i pijanistikinje, školovane na Konzervatorijumu u Minhenu, Danice Pavlović i poznatog italijanskog kompozitora, muzikologa i pesnika Bruna Barilija, koji je zbog braka sa Danicom primio pravoslavlje.

„Ona je često slikala svoju majku Danicu, koja je bila izutetno lepa. A koliko je njen otac Bruno bio poznat, govori u prilog činjenica da su njegove opere „Admiral“ i „Meduza“, izvodile u „Milanskoj skali,“ priča istoričar umetnosti Violeta Tomić.

Od najranijeg detinjstva, Milena je pokazivala izuzetan talenat. Gotovo čim je progovorila, majka Milenu uči uporedo i srpski i italijanski jezik. U tom periodu pokazuje i interesovanje za crtanje. Niže razrede je završavala u Bergamu, Rimu, Požarevcu. Milena je u to vreme već imala puno crteža za koje su, prema rečima njene majke, mnogi u Italiji, pa čak i čuveni, tada jugoslovenski vajar Ivan Meštrović, govorili da su sjajni.Tokom boravka u Gracu, uči i nemački jezik. Po povratku u Požarevac 1922. godine Milena privatno završava drugi razred gimnazije i pripremni tečaj za upis u Umetničku školu u Beogradu, na koju biva primljena, uprkos činjenici da ima tek 12 godina. Umetničku školu pohađa uporedo sa nižom gimnazijom.

„Milena je umetničku školu završila u Beogradu, gde su joj profesori bili Beta Vukanović i Ljubomir Ivanović, a školski drugovi Đorđe Andrejević Kun i Lazar Ličanoski. Kasnije odlazi u Minhen kod profesora Habermana i Fon Štuka. Koliko je bila velika umetnica u tome periodu, govori i činjenica da Fon Štuk uopšte nije primao devojke na svojoj klasi. Milena je bila izuzetak, a ne smemo zaboraviti da je Fon Štuk bio profesor i poznatom ruskom slikaru Vasiliju Kandinskom“, kaže Violeta Tomić.

Odlazak u inostranstvo

Nakon Minhena vraća se u Požarevac, gde pokušavala da se zaposli, ali kako Ministarstvo prosvete nije imalo dovoljno sredstava za njeno zaposlenje, Milena odlazi u London.Prepoznavši njen talenat, već 1930.godine imala je samostalnu izložbu u „Blumsberi“ galeriji. Dve godine kasnije, odlazi na Monmartr u Pariz i druži se sa najeminentnijim stvaraocima svog doba, kao što je bio veliki Pol Valeri, koji je prema zapisima njene majke, rekao “Milena, vi lepše slikate, nego što ja pišem”.Žan Kasu joj je jednom prilikom rekao da “poseduje ključeve snova slikarstva”. Prema rečima Violete Tomić, Milena je prošla kroz nekoliko slikarskih faza.

„Ono što je bitno za njeno slikarstvo je to da je prošla kroz nekoliko perioda u svom stvaralaštvu. Prvi je bio akademski, gde ona često slika ljude iz svoje okoline, slika svog ujaka Božu, koji joj je poklonio prvi blok za slikanje i bojice, slika svoju baku, Nana Bosu, svoju majku i vrlo često sebe. Ovde u galeriji imamo jedan diptih koji pokazuje Milenu u slikarskoj odeći, ali srećnu, a imamo i jedan iz 1929. godine gde ona sebe predstavlja kao filmsku zvezdu, gde vidimo glamur. Ali, oči su tužne iako je predstavljen glamur filmske zvezde. Inače, često je slikala i glumce, obožavala je Rudolfa Valentina.“

Naime, dok je bila u Umetničkoj školi u Beogradu, živela je na dvoru svog rođaka Kralja Aleksandra, gde je bio bioskop i često je gledala filmove Rudolfa Valentina, tako da u Galeriji ima slika sa motivima iz Valentinovih filmova.

Stilski razvoj Milene Pavlović Barili ima više faza. Prva faza je školovanje, gde se uočava prefinjenost senzibiliteta, talenat, interesovanje za realnost u slici, ali već povezano sa simbolikom i dekorativnošću secesije, najčešće u modnom dizajnu. Koristi pastel koji još više ističe blage prelaze i mekoću izraza.

„To je taj prvi period, akademski. Po odlasku u Pariz, otac je upoznaje sa tvorcem metafizičkog slikarstva Đorđem De Kirikom,  na koji je imao veliki uticaj na Milenin rad. Oni pristupa tom metafizičkom pravcu slikarstva, gde pokušava svojim slikama da nam kaže da je život jedna pozornica. I zato slika teške pozorišne zavese, ali na svojim slikama traži drugu dimenziju. Na Monmartru su često govorili o Frojdu, tako da se na Mileninim slikama vidi i taj psihološki momenat. Primera radi, često slika cigle, kojima je htela da naglasi nedostatak roditelja i kuće u Požarevcu. Često slika veo, na nekim slikama je sakriva, na nekim otkriva, kao i rukavice i lepezu.“

Druga faza je okvirno od 1932. do 1936. linerani period, od kada se prepoznaju snažne vizije i razvijen simbolčki sistem, rađen i dalje laganim, ovlašnim, ali sigurnim potezima. Treća faza — Ikonografija se naglo razvija, unoseći enigmatske kompozicije sa alegorijskim likovima, kombinujući slikarstvo memorije sa antičkim arhitektonskim elementima, renesansnim mizanscenom i kostimima, povezanim sa savremenim likovima, gde često ugrađuje i sopstveni lik, povezujući ono što je prolazno i efemerno sa trajnim i večnim.

Sledi period u kojem radi niz enigmatskih kompozicija sa alegorijskim motivima, gde se, prema rečima Violete Tomić, antički elementi prepliću sa savremenim.

„Na slikama je tada predstavljen veliki diktator koji je vladao svetom, što se može zaključiti po karijatidama i antičkim stubovima.“

Četvrta, američka faza naglašeno je nostalgična, sa portretima ličnosti iz visokog društva, kao i serijom posvećenom religioznoj simbolici, te komercijalnim modnim dizajnom, kojim je dala doprinos njujorškoj modnoj sceni. Samostalno je izlagala u Beogradu i Požarevcu 1928. i 1929. u Parizu 1932. i 1938, u Rimu 1932. i 1937, Firenci 1933, u Njujorku 1940. i 1943, u Vašingtonu 1944. godine.

Milenine ljubavi

„U Parizu na jednoj samostalnoj izložbi 1932. godine, Milena upoznaje svoju veliku ljubav, kubanskog pijanistu Rodriga Gonzalesa. On je kupio od nje autoportret i tako je počela njihova ljubav. Toliko ga je volela, da ga je na svoji slikama predstavljala kao morskog Boga. Međutim, to ipak nije bila ljubav o kojoj svi sanjamo“, opisuje Tomić.

Boravak u Parizu joj je omogućio poznanstvo sa Andreom Bretonom, tvorcem nadrealizma, koji je ocenjivao Milenine slike, govoreći da ona pripada „mekom“ nadrealističkom pravcu, kada je slikala krilatu vazu. Posmatrajući njene slike iz vremena boravka u Parizu stiče se utisak da je radila akvarel, ali ipak je radila uljima. Linije su veoma bile dominantne na slikama.

Kada govorimo o Mileni kao velikoj umetnici, važno je napomenuti da je po odlasku u Ameriku, za vrlo kratko vreme, već 1940. godine imala samostalnu izložbu, na kojoj predstavlja svoj nadaleko čuveni autoportret, remek delo našeg slikarstva.


„1939. godine odlazi u Ameriku da bi videla veliku retrospektivnu izložbu nadrealista, gde su svoje slike predstavili Salvador Dali, Rene Magrit i Maks Ernst u galeriji „Džulijan Levi“ u Njujorku. Koliko je bila velika umetnica govori i činjenica da je u avgustu stigla u Njujork, a već u decembru iste godine radi za modne časopise poput „Voga“. Već naredne gadine radila je naslovnu stranu ovog velikog modnog časopisa i tako postala jedini naš umetnik kome je to pošlo za rukom. Obožavala je modu radila je za „Harper’s bazaar“, „Town and country“, „Glamour“, „Charm“, radila je reklame za parfeme „Escape“ i „Revlon“ kozmetiku.

 „Na ovom autoportretu je predstavila sebe, svoj život. Okrenula je leđa nečemu čemu se nadala celog života, a to je da će joj se otac vratiti da opet budu porodica. Otac se nikad nije vratio. Oca je naslikala na konju, a ispred sebe i majku. U prvom planu vidimo njenu ruku, znači mora na sebe da se osloni. Ona je pisala ocu baš o ovom portretu i piše da ga je radila „grozničavo“. Čipka predstavlja filigranski rad, a ono što je vezuje za ovo naše područje jeste paganstvo. Otuda crven konac oko ruke“, priča Violeta Tomić.

 „Godine 1943. udala se za Roberta Tomasa Astor Goslena iz Čikaga. Posle izložbe u Vašingtonu, zatražio je da uradi njegov portret. Zavoleli su se i venčali.“

Inače, Robert Goslen iz drugog braka ima kći Milenu.

Prerani odlazak požarevačke umetnice

Osim velikog broja Mileninih radova koji se čuvaju u požarevačkoj galeriji, odnosno njenoj rodnoj kući, neki portreti se nalaze kod porodice Margaret Malori, Milenine prijateljice. Gospođa Malori bila je Milenina prijateljica i mecena u Njujorku, ali i darodavac više Mileninih slika za memorijalnu galeriju u Požarevcu, gde je lično doputovala tokom ’60-ih.

„Kada je umrla, 1945. godine, njena prijateljica Margaret Malori, zatražila je od vajarke Malvine Hofman da uradi posmrtni odlivak njenih ruku. Kasnije je to poklonila Galeriji u Požarevcu“, priča Tomić.

Žan Kasu, slavni francuski književnik i levičar, sa kojim se Milena družila u Parizu takođe je dolazio u Požarevac, da poseti Mileninu galeriju, kada je bio u zvaničnoj poseti Jugoslaviji. Milenini rođaci Barilli iz Parme, aristokratske porodica levičarskog opredeljenja, često su i rado posećivali Požarevac tokom ’60-ih.

Osim bavljenja slikarstvom i kasnije, komercijalnim modnim dizajnom, Milena je radila i rane modne ilustracije, nacrte za pozorišne kostime i za modne kreacije haljina, koje su nastale tokom školovanja i Minhenu, te nisu imale komercijalni karakter.


Tokom celog života bavila se i pesništvom, te je objavljivala poeziju na francuskom i italijanskom u Italiji (od 1934—1936), gde je dobijala veoma afirmativne kritike.

Umrla je u Njujorku 6. marta 1945, od kompleksnih posledica, pada sa konja, najverovatnije od srčanog udara, kao tragični ishod krhkog zdravlja i nezaustavljivo nemirnog duha.

„A u noći kada je potpisala ugovor da uradi kostime za Šekspirov komad „San letnje noći, Milenino srce je prestalo da kuca“, kaže Violeta Tomić.

Njena urna, sahranjena je na Nekatoličkom groblju u Rimu, gde su sahranjeni i njeni roditelji, Danica Pavlović i Bruno Barili.

Milena Pavlović Barili bila je u našoj sredini nepoznata do sredine 20. veka kada Miodrag Protić, pripremajuci fundus za budući Muzej savremene umetnosti u Beogradu otkupljuje više slika od Milenine majke u Požarevcu, gde se skoro istovremeno radilo na osnivanju memorijalne galerije.

 

Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije

Projekat sufinansiran iz budžeta Republike Srbije od strane Ministarstva kulture i informisanja .
Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavoje organa koji je dodelio sredstva.